„Izabrani strateški partner za modernizaciju rafinerija u Hrvatskoj od 2003. do 2008. godine je trebao biti onaj s prirodnim interesom za realizaciju modernizacije, a ne onaj koji objektivno ima primamljivu alternativu preko razvoja svojih rafinerija“, istaknuo je danas Ivica Billege, dugogodišnji djelatnik i menadžer rafinerijske djelatnosti u INI te izravni sudionik modernizacije rafinerija.
Billege je istaknuo kako smo svjedoci toga da i danas nitko od strateškog partnera ne inzistira na izvršenju njegovih tremeljnih ugovornih obveza.
“U milijardama se mogu brojiti izravne i neizravne štete za Republiku Hrvatsku, sva poduzeća koja bi bila naslonjena na te dvije rafinerije i obavljala čitav niz kontinuiranih usluga”, istaknuo je Billege na današnjem predavanju u HAZU, na kojem je javnosti objasnio posljedice izostanka planirane i ugovorene modernizacije rafinerije INE s tvrtkom MOL.
SDP-ova koalicijska vlada prodala je MOL-u 2003. godine 25 posto + zlatnu dionicu Ine za samo 505 milijuna dolara.
Do danas nisu ispunjeni svi uvjeti modernizacije koji su trebali biti gotovi još 2008. – od planiranih dviju faza modernizacije, nije dovršena niti 1. faza (71 posto riječka Rafinerija, 10 posto sisačka Rafinerija), naglasio je Billege i podsjetio da je još 2003. omogućeno kapitalno investiranje tvrtke MOL u modernizaciju hrvatskih rafinerija.
Modernizacija se temeljila na globalnom trendu i nužnosti postizanja euro 5 kvalitete u hrvatskim rafinerijama jer je još 1998. godine Europska unija počela konkurirati s euro 5 proizvodima.
„Modernizacija treba posjedovati ugrađenu tehnologiju u funkciji proizvodnje euro 5 kvalitete – rafinacijske tehnologije koja se temelji na hidrokreking i hidrodesulfizaciji lakih, srednjih i teških destilata“ objasnio je Billege te dodao da je modernizacija trebala podići ekonomsku efikasnost i konkurentnost podizanjem količine iscrpaka bijelih, skupih prozvoda na račun crnih, jeftinih – proizvoditi benzin i dizel na račun loživih ulja.
Tehnološke mogućnosti rafinerije Sisak do 2003. godine bile su 3 200 000 tona prerade nafte s iscrpkom od 63 posto bijelih proizvoda (tekući plin, benzin i dizelsko gorivo) te 26 posto crnih proizvoda (ulje za loženje, petrol, koks), dok danas proizvodi 65 posto bijelih i 24 posto crnih proizvoda, objasnio je Biellege, iako je modernizacijom taj omjer trebao porasti na 83 posto bijelih i 4 posto crnih proizvoda.
Tehnološke mogućnosti rafinerije Rijeka do 2003. godine bile su s kapacitetom od 4 5 000 000 tona prerade nafte s iscrpkom od 61 posto bijelih proizvoda i 28 posto crnih proizvoda. Danas je taj broj u proizvodnji 64 posto bijelih, 24 crnih proizvoda, a da je dovršena modernizacija proizvodilo bi se 81 posto bijelih i 6 posto crnih proizvoda.
„Planirana realizacija modernizacije do danas je ostvarena u prvoj fazi, 71 posto riječke Rafinerije dok 2. faza još nije ni počela, a 1. faza sisačke Rafinerije ostvarena je tek 10 posto“, istaknuo je Biellege.
„Ima tu jedan fenomen koji je teško objasniti jer je realizirano nešto što uopće nije u službenim planovima modernizacije – nekakvi procesi u sisačkoj rafinerineriji“, ocijenio je te dodao da to navodi na jedan “zločesti zaključak da se možda namjerno tako radilo kako bi se izbjegla realizacija, što je teško dokazati“.
„Planirana godišnja akumulacija između 400 i 500 milijuna dolara je dovoljna da za 4 do 5 godina pokrije visinu ovakve planirane modernizacije od ukupno 2 milijarde dolara“, objasnio je te dodao „izostanak modernizacije 2. faze u Rafineriji Rijeka do najmanje 2018./2019. godine izostavlja potencijalnu akumulaciju od 2008. do 2018. od oko 250 milijuna dolara godišnje“.
„Potpuni izostanak modernizacije prve i druge faze Rafinerije Sisak također najmanje do 2018. godine izostavlja potencijalnu akumulaciju od 2008. do 2018. oko 170 milijun dolara godišnje“, ocijenio je te dodao da „obje rafinerije uveliko kasne s planiranom modernizacijom pa su u situaciji da će uz potrebna planirana kapitalna ulaganja koja do sada nisu realizirana – 300 milijuna dolara u Rijeci, 960 milijuna dolara u Sisku – još iz tekućeg potencijala gubiti po 54 mijuna dolara godišnje po rafineriji, ili realno uz manju preradu ti gubici će biti nešto manji“.
„Zbog izostanka realizacije iz 1. faze u Rafineriji Sisak, realni gubici će biti i veći što sada već dovodi u pitanje opravdanost ukupne modernizacije, posebno u Sisku“, zaključio je Biellege.
