U Hrvatskoj je u tijeku službena predizborna kampanja za izbore za predsjednika države na sljedeći petogodišnji mandat pa je dužnost svakoga građanina, a osobito svakoga vjernika, steći barem osnovnu jasnoću o tome kakav je predsjednik potreban Hrvatskoj u sadašnjem povijesnom času da bi se onda moglo opredijeliti za određenu osobu od četiri službena kandidata, piše u uvodniku Glasa Koncila glavni urednik Ivan Miklenić.
Treba otvoriti put stvarne tranzicije i oslobođenja od komunističkih okova
Hrvatska treba predsjednika koji će je vratiti na put nacionalne pomirbe, omogućiti joj da bude upravo ono što stvarno jest, vratiti je na put stvarne tranzicije koja bi hrvatskom društvu donijela oslobođenje od svih komunističkih i totalitarističkih okova i ostataka te koji će afirmirati Hrvatsku i u euroatlantskim integracijama i u cjelokupnoj međunarodnoj zajednici, kao i razvijati principijelne zdrave i dobre međususjedske odnose, ističe glavni urednik Glasa Koncila.
Proces detuđmanizacije – puzajuća revolucija protiv državotvornosti
Birač koji želi objektivnu sliku suvremenoga hrvatskoga društva ne može previdjeti činjenicu da je posljednjih 15 godina predsjedničkoga mandata upotrijebljeno za obnavljanje i produbljivanje ideološkoga jaza u hrvatskom narodu, upozorava Miklenić te obrazlaže:
“Nakon ideje o nacionalnoj pomirbi, zahvaljujući kojoj je Hrvatska postala država i uspješno se obranila od velikosrpske agresije, od 2000. u Hrvatskoj je na djelu proces detuđmanizacije koji ne samo da vraća ideološku podjelu hrvatskoga naroda iz komunističkoga razdoblja, nego puzajućom revolucijom istiskuje sve domoljubne i državotvorne kadrove da bi se za sadašnje vladavine Kukuriku koalicije dogodilo da u liberalizam presvučeni komunistički kadrovi i njihova djeca, premda su bili i ostali manjina, gotovo potpuno preuzmu sve društveno relevantne funkcije.”
Što je nama detuđmanizacija dala
“Ne bi po sebi to trebao biti problem kad bi u Hrvatskoj po njihovu zauzimanju cvjetalo gospodarstvo, rastao standard svih građana, bilo iskorijenjeno siromaštvo te kad bi Hrvatska bila primjereno respektabilna članica Europske unije i međunarodne zajednice. No baš ništa od toga pod utjecajem procesa detuđmanizacije i pod vodstvom tih kadrova nije postignuto, nego upravo suprotno: gospodarstvo je u sve dubljoj krizi, nezaposlenost i siromaštvo raste, a Hrvatska se lomi između stvarno europskih i balkanskih odnosno jugoslavenskih integracija” konstatira Miklenić.
“Hrvatska, očito je, treba predsjednika koji će je usmjeriti ponovno na put nacionalne pomirbe i ponovno joj omogućiti da bude upravo ono što stvarno jest po velikoj većini svojih građana – stvarno europska, i kao takva primjereno respektabilna članica međunarodne zajednice.”
Zaustavljanje demokratskog procesa u hrvatskom društvu
Miklenić ističe kako objektivna procjena sadašnjega povijesnoga trenutka hrvatskoga društva ne može previdjeti usporavanje, gotovo zaustavljanje demokratskoga procesa u hrvatskom društvu:
“Bezbroj je činjenica koje to dokumentiraju, a ovdje je dovoljno navesti tek nekoliko njih. Npr. odnos prema referendumu i prema građanima koji su svojim potpisima zatražili održavanje više referenduma, što je otkrilo da su se nositelji vlasti odvojili od većine u hrvatskom društvu te istjeruju umjesto interesa općega dobra neke druge partikularne interese.
Zaustavljanje demokratskoga procesa potvrđuje i nametnuto ponašanje prema hrvatskim braniteljima, koji su, po načelu podijeli pa vladaj, smišljeno atomizirani u prevelik broj udruga koje društveno gotovo ništa ne znače, čime se zapravo istiskuje iz hrvatske javnosti onaj duh koji je vodio branitelje dok su se žrtvovali za svoj dom i svoju domovinu.
Ne može se prešutjeti ni činjenica da je provedeno smišljeno kadroviranje isključivo po ideološkoj i političkoj pripadnosti grupi te su stvarno već »pometeni« s upravnih položaja drugačiji, što je vidljivo na primjer u policiji, Hrvatskoj radioteleviziji i javnim poduzećima. Očito je potreban predsjednik koji će Hrvatsku vratiti na put stvarne tranzicije koja bi hrvatskom društvu donijela oslobođenje od svih komunističkih i totalitarističkih okova i ostataka.”
Nečuvena lutanja u vanjskoj pollitici
Prve godine svoga postojanja Hrvatska je u međunarodnoj javnosti bila uglavnom tek tolerirana, podsjetio je Ivan Miklenić, jer su postojale snažne međunarodne političke snage koje nisu željele hrvatsku državu, a posljednjih 15 godina nije bilo ni približno toliko zaprjeka za njezinu primjerenu afirmaciju, no nositelji vlasti zauzimali su se kriomice za otežavanje stvarnoga stasanja Hrvatske kao samostalne i perspektivne države. Događala su se nečuvena lutanja u vanjskoj politici unatoč činjenici da je Hrvatska usprkos mnogim umjetnim kočenjima punopravna članica i NATO saveza i Europske unije.
Predstavnik hrvatskih vlasti tek 2014. reagira na srbijanski mini-Haag
“Nije li nečuveno da je službeni predstavnik hrvatskih vlasti tek u prosincu 2014. progovorio o kriminalnom srbijanskom zakonu koji je donesen prije punih 11 godina, a po kojem je Srbija sebe proglasila nadležnom za suđenje za ratne zločine na čitavom teritoriju bivše savezne države? Umjesto da razvija zdrave međususjedske odnose strogo poštujući okvire i odredbe međunarodnoga prava, politika u Hrvatskoj na mnogim područjima, osobito kulturnom i športskom, promovira stanovite nenaravne jugofilske integracije i povezivanja, negirajući stvarnu hrvatsku kulturnu baštinu, a dopuštanjem izjednačavanja agresora i žrtve gazi i dostojanstvo i žrtve hrvatskoga naroda i hrvatske nacije. Hrvatska, očito je, treba državotvornoga predsjednika koji će afirmirati Hrvatsku i u euroatlantskim integracijama i u cjelokupnoj međunarodnoj zajednici te razvijati principijelne zdrave i dobre međususjedske odnose”, zaključuje Miklenić.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
