Iako je u slučaju Mesić protiv Hitreca, Ustavni sud presudio da riječ „idiot“ ovisno naravno o kontekstu ne mora nužno biti uvredljiva, još uvijek ostaje nedorečen glede legalizacije „političkog idiotizma“ .
Naime, sama kategorija „korisnih idiota“ u politici, zbog njihove instrumentalizacije, postaje generička vrsta svojstvena parlamentarnim demokracijama koje se često reduciraju na političku trgovinu. Vrlo interesantna je i poruka Ustavnog suda da “politički diskurs često može zadrijeti u osobnu sferu jer je taj rizik usko povezan s političkim djelovanjem i slobodom iznošenja misli, koja je jamstvo demokratskog društva”. Pritom se poziva na presude Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u sličnim predmetima, pa tako i na presudu “Oberschlick protiv Republike Austrije” kojom je poručeno da je novinar imao pravo političara (tadašnjeg lidera Slobodarske stranke Jörga Haidera) nazvati idiotom.
Jedino što još ostaje nedorečeno je da li sud u svojoj pravnoj argumentaciji govori o idiotizmu kao prirodna karakterna kategorija ili o političkom idiotizmu koji pripada političkoj kategoriji u punoj ekspanziju? Da li je Ustavni sud presudio da je idiotizam ustavotvoran, u skladu sa Ustavom ili je latentna rizična osobina ,ko-supstancijalna političkoj funkciji? Treba napomenuti da kategoriju „korisnih idiota“ već pronalazimo kod teologa koji u 17.stoljeću govore o „legistima“ (suci i pravnici) kao politički idioti u doba Karla V. zbog svoje kratkovidnosti i uskogrudnosti. U očima onih koji mu pridodaju negativnu ulogu, korisni idiot, pravi, čisti, utjelovljuje kvintesenciju gluposti. Njegova “korisnost” je čak i njegova najgora glupost, koja narušava svaki oblik inteligencije. Međutim u svijetu današnje politike, moglo bi se reći da je legitimno čak i poželjno biti „korisni idiot“, figura i uloga koja se savršeno uklapa unutar suvremene parlamentarne stranačke političke klase, piše Jure Vujić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Na drugu stranu, prototip „korisnog idiota“ u stručnoj literaturi pronalazimo u figuri zapadnog lijevog intelektualaca, koji slijepo vjeruje u komunizam i u staljinizam izmanipuliran od Sovjetskog režima, kako bi se udvarao tom režimu ili relativizirao njegove zločine. Danas slična figura intelektualaca doživljava jednu vrstu „Revivala“ kod korisnih idiota ljevice koji još uvijek gaje nostalgiju za komunizam i relativiziraju ili negiraju zločine komunističkih režima. Zanimljivo je da se autorstvo izraza „korisni idiot“ uglavnom pripisuje Lenjinu, ali nitko nije pronašao trag o tome u svojim spisima. Suvremeni izraz korisni idiot „useful idiot“ nastaje 1948. u SAD u jednom članku New York Times. U političkom životu , “korisni idiot” je i ostaje idiot, ali ipak je svjesno instrumentaliziran i visoko toksičan.
Nakon svih znanstvenih i umjetničkih postignuća zlatne Renesanse, moglo bi se reći da je Zapad koji je nekada simbolizirao euklidijanski razum i visoku umjetnost, danas postao glavno izvorište i izvoznik globaliziranog političkog idiotizma. Politički idiotizam je zapravo derivat suvremenog oblika utilitarne i profesionalizirane politike. Naime, Max Weber, je razlikovao politiku kao uvjerenje i odgovornost i one koje politika kao profesija, dakle onih koji žive od politike i onih koji žive za politiku. Politika bez uvjerenja i morala, lišena od iskonske esencije, politika kao machina machinorum i poluga za privatne interese, u kojoj svaki korisni idiot može biti potencijalno koristan.
Manja kategorija korisnih idiota je ona koja obuhvaća prefrigrane zlonamjerne idiote, koji služe bez ikakvog uvjerenja u jednu ideologiju ili sustav i isključivo traže postizanje osobnih interesa, novca, moći ili slave. U kategoriju nevinih ili iskrenih « političkih idiota » se spominju Andre Gide koji je branio oktobarsku revoluciju iz 1917. sve dok 1936. godine nakon njegovog povratka iz Sovjetskog saveza kada priznaje njegovo razočarenje. Sličan slučaj je sa Jean Paul Sartreom koji nije htio iznjeveriti francusku komunističku partiju Mauricea Thoreza i koji je u 50-tim godinama tijekom hladnoga rata, smatrao da je komunizam zaista « progresistička ideologija i borba za dobrobit čovječanstva » .
U suvremenim parlamentarnim demokracijama, sistemske stranke liberalne desno-centrističke i liberalne lijeve stranke koje su izgubile politički identitet, danas su postale zamjenske političke strukture u kojoj proliferiraju korisni idioti, koje štite oligarhijske interese i status quo. Svakodnevna politika je prizor takvih,nedosljednosti i proturječnosti: primjerice kod neokonzervativaca anglosaksonske prolife orijentacije, koji zagovaraju konzervativni svjetonazora, a s druge strane, istovremeno podržavaju “free trade” neoliberalni tržišnu model korporativne države koji zapravo uništava sve što je život, tradicija i nacionalni identitet. S druge strane nailazimo i na rezidualne pobornike demokršćanske struje koja je odavno izumrla, od kada je u Njemačkoj, a djelomično i u ostatku Europe, ta struja prihvatila liberalizam kao svetu dogmu demokracije i odbacila svako javno pozivanje na kršćanstvo i na europski identitet.
Na drugu stranu, liberalna ljevica pripremila je permisivni diskurs za suvremeni kapitalizam jer se šezdesetosmaška filozofija individualnog užitka i hedonizma transformirala u tržišni program kapitalizma zabave te komercijalizacije kulture, slobodnog vremena, ljudskog bića i umjetnosti. U tom pogledu, lijevi socijalizam i liberalna desnica su se našle u ulozi sistemskog „korisnog idiota“ jer nisu valjani lijek protiv ekscesa tržišnog neoliberalizma jer se konceptualno i u praksi nadopunjuju . Također, u sustavu današnjeg tehnokratskog upravljanja (gouvernance), tehnika i formalizam nameću uniformističko jednoumlje i vokabular, dok tehnokratski i upravljački prosjek postaje norma, sustav u kojem su ljudi zamjenjivi i u kojem prevladava prosjek, tzv. Mediokracija, vladavina mediokriteta, o kojoj govori filozof Alain Deneault.
S obzirom na neprestano kompromisno recentriranje i neutraliziranje mišljenja i stajališta, na djelu je istinska „anestezijska revolucija” koja potiče na autocenzuru, na jednoumlje i na ne-talasanje, ” carstvo Dostojevskove „Zlatne sredine: ni glup, ni pametan, prilično nenadaren ( jesovi).
Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Večernjeg lista.
*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
