“Nesumnjivo je da na Filozofskom fakultetu postoji akademska izvrsnost. Nedavni primjer, kojim se naš fakultet i pohvalio na društvenim mrežama, jest izrada kvalitetnoga strojnog prevoditelja. No kada se voditelj tog projekta (profesor Marko Tadić) pokušao kandidirati za dekana, njegova je kandidatura odbijena.”, napisali su studenti Filozofskog fakulteta okupljeni u Udruzi Virtus.
> Tko je u pravu: Boras ili Filozofski fakultet?
> Sveučilište u Zagrebu uskratilo suglasnost na Jovanovićev program rada Filozofskog fakulteta
Objava udruge Virtus pokazuje kako na Filozofskom fakultetu postoje i studenti koji se usuđuju razmišljati neovisno, izložiti se i iskazati svoje mišljenje o trenutnoj situaciji. Zasigurno postoji i šutljiva strana među profesorima, koja se još nije oglasila, očito zbog straha od neakademskog djelovanja Uprave Filozofskog fakulteta, a o čemu svjedoče brojni progoni neistomišljenika koji imaju i sudski epilog, o čemu smo već pisali.
Njihovu objavu donosimo u cijelosti:
“OSVRT NA SUKOB REKTORA I VIJEĆA FFZG-A
Da se radu Senata i rektora Sveučilišta u Zagrebu ima što prigovoriti, poznato je onima koji su pratili njegov rad i odjek istog u medijima. Povećanje upisnih kvota na fakultetu čija je struka na tržištu rada zasićena i shodna rasprava o tome što uopće znači povećati kvote koje se ni humanisti ne bi postidjeli, kao i povećanje upisnih kvota usprkos protivljenju fakulteta na koji se studenti upisuju, nedavni su primjeri događaja koji su izazvali kontroverze u akademskoj zajednici. No, tema nam nisu ni EFZG ni ERF, već naš Filozofski.
Nekoliko je aspekata ‘sukoba’ rektora i Vijeća našeg fakulteta. Da se ne bavimo lanjskim snijegom, ostavit ćemo ugovore o suradnji s KBF-om, Previšića, Plenum i sve ostalo u prošlosti i usredotočiti se na ovaj trenutni koji se odnosi na odluku o „uskrati suglasnosti na prijedlog programa rada kandidata za dekana Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za razdoblje od akademske godine 2020./2021. do akademske godine 2022./2023.“
Dva su glavna kamena spoticanja koje prepoznajemo. Po našem su sudu oni kao takvi jasno iščitljivi, a u istome redoslijedu kojim ih navodimo oni se (bez imenovanja) pojavljuju i u odluci Senata i u izjavi Fakultetskog vijeća povodom iste. Time su razlozi ovog sukoba po nama sljedeći:
1. tehnički
2. konkretni.
1. Krenut ćemo s tehničkim razlozima. Iz administrativno-legalističke perspektive oni su ključni u pogledu toga tko je „u pravu“. I Senat i Fakultetsko vijeće spočitavaju jedni drugima razne tehnikalije: kao primjer ćemo navesti primjedbu Senata da je dekanica navodno „pogrešno adresirala dopis kojim dostavlja prijedlog programa rada Filozofskog fakulteta“. Fakultetsko vijeće, pak, ističe da je Senat dužan „u roku od mjesec dana odlučiti o davanju suglasnosti na uredno podneseni zahtjev“, što navodno nisu učinili.
Ove zamjerke nisu nam pretjerano bitne. To je li netko ispunio neki papir kako spada i na vrijeme ostavljamo na dušu onima čija je to bila dužnost. Da se ne hvalimo: studentima Filozofskog fakulteta više je nego ikome (jer su u društveno-humanističkom vidu najobrazovaniji) jasno da zapravo nije bitno tko je papirološki u pravu. To je i vidljivo iz novonastalog diskursa koji je ova zavrzlama uzrokovala, gdje je fokus stavljen na potpuno druge stvari.
Imajući to u vidu, prebacimo se na drugi razlog ovoga sukoba.
2. Konkretan je razlog ovog sukoba, naravno, moć. Filozofski fakultet kao sastavnica Sveučilišta u Zagrebu ima ograničenu autonomiju. Koliko bi trebao biti autonoman, a koliko ograničen zakonski je propisano od Sveučilišta, a ovakav sukob nužno propituje tu granicu.
Glavni je narativ, koji dominira trenutnim diskursom, da je Filozofski fakultet bastion slobode i demokracije, čije se časno vodstvo bori protiv Borasa koji zloupotrebljava svoje ovlasti i želi nametnuti svoju volju Filozofskom. Nepokorenom Filozofskom, jedinom akademskom kutku koji još drži do demokratskih principa. Stoga, Borasove zamjerke moraju biti neutemeljene i nevažeće. Nije li tako?
Filozofski se fakultet proteklih godina suočava s rapidnim opadanjem broja upisanih studenata, a oni koji ga ipak odluče upisati, izloženi su grubim stereotipima u kojima ih se kiti divnim epitetima o kojima ovdje radije ne bismo. Pa neka je tako. Nije svatko za društvene znanosti. Ne trebamo se baviti onime što drugi misle o nama. Filozofski fakultet pruža nam znanstvenu izvrsnost i pri tome ostaje dosljedan demokratskim principima i kada svima drugima to ne uspijeva. Nije li tako?
Nesumnjivo je da na Filozofskom fakultetu postoji akademska izvrsnost. Nedavni primjer, kojim se naš fakultet i pohvalio na društvenim mrežama, jest izrada kvalitetnoga strojnog prevoditelja. No kada se voditelj tog projekta (profesor Marko Tadić) pokušao kandidirati za dekana, njegova je kandidatura odbijena.
U redu, možda s demokratskim principima ne stojimo savršeno, ali i dalje imamo akademsku izvrsnost. Savršen primjer međunarodno uglednog znanstvenika jest akademik Mislav Ježić. Nitko neće osporiti njegovo znanje i stručnost. No kada je bilo vrijeme za produženje njegove suradnje, to nije učinjeno. Imamo li možda hiperinflaciju međunarodno uglednih indologa? Nije li važnost takvih znanstvenika upravo u tome što se rijetko javljaju i teško mijenjaju?
Možda smo spremni malo žrtvovati i akademsku izvrsnost i demokratske principe. Ipak, iako u svojemu prijedlogu programa govori o kontinuitetu upravljanja, profesor Jovanović nov je kandidat. Usprkos tome što sam kaže da će nastaviti raditi na tragu trenutne uprave, možda to zapravo neće. A čak i ako uvaženi profesor nije bez grijeha, ipak valja uzeti u obzir Borasovu anti-Filozofski nastrojenost te preispitati argumente koje navodi protiv njega.
Pa obratimo malo pažnju na neke od njih. Za početak, uvaženi profesor kaže: „Zalagat ćemo se da nevladine organizacije i udruge budu uključene u pojedine kolegije (gdje je to umjesno i svrhovito).”
Postoji li student Filozofskog fakulteta koji je, nakon što je proveo tri, četiri, pet ili više godina na njemu, stekao dojam da su profesori na istome zadrti i ograničeni u pogledu načina na koje studentima mogu prenijeti znanje te da nisu voljni organizirati gostujuća predavanja, a u slučajevima kada ona nisu moguća, upoznati studente s radom određenih udruga autorskim radovima istih kao što su npr. kratkometražni filmovi? Bili bismo veoma iznenađeni da se netko takav javi. Stoga se moramo zapitati čemu potreba institucionalizacije nečega sličnog?! U kojoj mjeri bi te udruge bile uključene da je takvo nešto potrebno spomenuti? Ako će to biti u značajnijoj mjeri, što i tko će garantirati njihovu stručnost i akademsku odgovornost? Imali smo više slučaja „nestanaka“ profesora koji se nisu javljali svojim kolegama nekoliko tjedana, ako ne i mjeseci. Što će uvjetovati motiviranost udruga u suizvođenju nastave? Hoće li biti novčano kompenzirani? Ako Fakultet raspolaže s dovoljno novčanih sredstava da to učini, hoće li barem sapuni u zahodima biti redovna pojava, čak i nakon završetka ove pandemije?
No, prebacimo fokus s onoga tko će nas podučavati na ono što će se podučavati. U rektorovu odgovoru tako stoji: “Puki opis postupka reakreditacije Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji će provesti Agencija za znanost i visoko obrazovanje te opis akreditacije novih studijskih programa od strane tijela Sveučilišta u Zagrebu ne omogućava nam uvid u mjere, aktivnosti i zadaće koje bi predloženik Jovanović proveo kao možebitni dekan Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u narednom trogodišnjem mandatu.“
„Profesor Jovanović ne navodi niti općenite podatke o novom reformskom smjeru novih studijskih programa na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.“
Imali smo više prilika „načuti“ kakvi se to točno novi studijski programi i reforme spremaju. Plan je uvođenja obaveznog kolegija „Uvod u društveno-humanističke znanosti“ prethodne godine izazvao razne kontroverze. S druge strane, uprava je svoj entuzijazam za razvoj smjerova čija bi etabliranost nesumnjivo značajno pozitivno utjecala na prestiž fakulteta (poput sinologije i japanologije) iskazala ocijenivši nepotrebnim nastavak suradnje s već spomenutim akademikom Ježićem, jednim od glavnih razvojnih snaga na tim područjima. Ako profesor Jovanović misli nastaviti kontinuitet istih, može li zbilja iskreno stati i reći da će te promjene pozitivno utjecati na prestiž Filozofskog fakulteta, interes za upisom na njega i status njegovih studenata? Ili se opadanje istih misli kozmetički ublažiti uvođenjem novih studijskih programa na koje će se „već netko upisati“?
Kao studenti Filozofskog fakulteta nalazimo se tako u situaciji da promatramo sukob krnje hrvatske administracije, bez „momčadi“ za koju možemo navijati. Jedini na koje se možemo osloniti jesu drugi studenti. Upravo zbog toga ovom bismo se prigodom željeli zahvaliti Studentskom zboru Sveučilišta u Zagrebu koji se ustrajno i uspješno bori za studentska prava koja su, uslijed potresa i pandemije, na području Zagreba postala posebno ugrožena.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
