Prvi put sam se suočila s čudnovatim odnosom hrvatskih institucija prema žrtvama zločina u Vukovaru u sudnici Haaškog suda. Bilo je to početkom 1998. godine, nakon godine sprovoda vukovarskih žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice na Ovčari i drugih masovnih grobnica, kada ste svakodnevno na hrvatskoj televiziji mogli vidjeti izvještaje njihova pogreba, uz državne počasti, prekrivene hrvatskim zastavama, uz počasne plotune… U tada još početničkom Haaškom sudu sudilo se za taj zločin Slavku Dokmanoviću. Ondje su žrtve prvi put dobivale imena i lica, a ne samo zastavu i statistiku, piše Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji, čiju kolumnu djelomice prenosimo.
> Višnja Starešina: Hrvati pod KOS-ovim krilom
> Višnja Starešina: Skrivena povijesna i politička pozadina najvećeg i najdužeg procesa haškog suda
Potresno svjedočenje
Jedno od najpotresnijih svjedočanstava koja sam ikada vidjela pred Haaškim sudom bilo je sjećanje vukovarskog urara Vladimira Leopolda Vebera na svog sina Sinišu. Nakon što je otac Veber neobično mirno ispričao kako je nakon napada na grad Siniša pristupio obrani, završio u bolnici, „nestao“ nakon što ga je JNA odvela 20. studenoga 1991., kako ga je tražio sve do 1996., sve dok ga nisu pozvali na identifikaciju žrtava Ovčare, tužitelj je iz vrećice izvukao zlatni lančić i pružio ga ocu. Otac je zaplakao prepoznavši lančić koji je majka poklonila Siniši za 22. rođendan, nekoliko mjeseci prije smrti.
Hrvatske institucije zvane HRT i Hina niti jednom nisu poslale svoje izvjestitelje na to suđenje. A osobito sam začuđena bila saznavši da s Vukovarcima koji su dolazili svjedočiti u Haag prethodno nije kontaktirala niti jedna hrvatska institucija vezana uz kazneni progon. Ni tajne službe, ni DORH ni policija ni tajne službe zamaskirane u nevladine udruge… Nitko. Usporedbe radi, u procesima koji su vođeni istodobno protiv Hrvata iz Lašvanske doline, bošnjačka obavještajna služba AID je izabirala i pripremala svoje svjedoke toliko očito i potpuno da je bilo komično slušati kako svi govore isti tekst. Ali institucija je radila svoj posao.
Beogradska manipulacija
Dakle, hrvatske institucije uopće nisu željele znati što se dogodilo u Vukovaru nakon okupacije. Ali su zato unisono pljeskale suđenju u Beogradu. A samo malo pažljiviji pogled u njegove transkripte pokazuje da je riječ o bezočnoj manipulaciji kako bi se odgovornost za zločine prebacila s vrha JNA i njezine obavještajne službe, kolokvijalno KOS-a, na njihove suradnike iz paravojnih postrojbi. Da im olakša i prepusti posao, hrvatsko državno odvjetništvo se u sporazumu sa beogradskim partnerima odreklo nadležnosti za kazneni progon za zločine počinjene u srpskim logorima.
> Zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara: ’23 presude u 23 godine? Imate li vi uopće srama?’
Te 2010. godine hrvatske institucije još uvijek nisu imale niti popis „nestalih“ u srpskim logorima. Jer je to teško utvrditi. Zato valjda nisu niti pokušali: nakon onih prvih informativnih policijskih razgovora s logorašina poslije razmjena zarobljenika, više ih nitko iz hrvatskih tijela kaznenog progona nije ništa pitao. Ali su se zato institucije čudile kako je malu kaznu dobio Šljivančanin, kako je oslobođen Šešelj? Pa tako što su srpske institucije radile svoj posao. A hrvatske su im institucije od pravosudnih, policijskih, obavještajnih do medijskih pasivno ili aktivno pomagale da zaštite od kaznene odgovornosti vrh JNA i KOS-a, da promijene paradigmu srpskog osvajačkog rata u građanski, da njegove žrtve i u Vukovaru i diljem Hrvatske ostave bez lica i pravne zadovoljštine, pokrivene statistikom i zastavom. Reagirale su žurno jedino kada je trebalo zaustaviti policijsku istragu inspektora Nikole Kajkića.
Zato razumijem prosvjed vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave protiv takvih institucija i njihovih pokrovitelja. Baš kao i strah Andreja Plenkovića i nelagodu njegovih kolega da žrtvama pogledaju u lice, zaključuje Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
