Na Titov ročkas glas za ljevicu, glas je za bradatu Conchitu

Danima naričući nad sudbinom SDP-a i njegovom otpisanom nesposobnom vladom glavni mediji izvršili su obredni harakiri. Posljednji put takvu histeriju nad gubitkom partijskoga dobra vidjesmo kad je umro neumrli drug Tito. Okidač za harakiri bila je smjena, da pukneš od smijeha, „najpopularnijega“ ministra „najbolje vlade dosad“. Gdje je još porezni gulikoža, koji je sam priznao da bi pod određenim uvjetima ukrao, Slavko, naime, dakako, Linić, najpopularniji ministar osim u Hrvatskoj? U kojoj je državi vođa oporbe „najnepopularniji“ političar u okolnostima kad vladajuća pozicija bilježi slobodan pad na svim područjima objektivnih pokazatelja? Pa, u partijskoj.

Evo nam odmah utjehe! I estradna Europa počinila je kolektivni spolnoidentitetski harakiri. Austrijski predstavnik ili predstavnica pobijedila je na kič Eurosongu u Kopenhagenu. Osoba za koju se ne može sa sigurnošću reći je li muškoga ili ženskoga roda i spola (sa sigurnošću se može reći da je neobrijane brižljivo njegovane brade), pobijedila je sve muške i ženske predstavnike ovoga besmislenoga natjecanja, na kojemu ove godine nije bilo hrvatskoga predstavnika što je za svaku pohvalu. Iz te Europe koja na ovakve spektakle troši 25 milijuna eura, nesposobna nam vlada nije u stanju „povući“ ni jedan euro iz tzv. eurofondova. Zato su provladini mediji preko noći iz Europe „povukli“ lakonotnog mutanta i nabili nam ga nos. On je više od vijesti dana. On je uzor. Fućkaš eure, mutant je budućnost.

Ako vam ne valja „najbolja vlada do sad“, ako propadate iz dana u dan u svakom pogledu, sve je to privid – imamo Cohchitu! Izvolite u svom nezadovoljstvu promijeniti spol. Ovaj nam se recept europskih privida bolje budućnosti, uz onaj o regiji u bilo kom obliku, nameće sustavno u čemu je doista „ova vlada najbolja dosad“. Europu kakva nam treba i kakvu bismo htjeli naširoko zaobilazi posebnim zakonima i neučinkovitim „softwareima“ izuzetno sposobnoga ministra Grčića.

Pogledajmo kakvo je stanje kolektivnoga harakirija među Hrvatima u posljednjih deset godina od kad nas zaobilaze investicije, od kad srljamo u dužničko ropstvo i od kad nam ugrađuju preduvjete za conchititis. Izvrtan informativni članak Glasa Slavonije od neki dan upozorio nas je, naime, na alarmantne podatke o suicidu među Hrvatima. Članak se, istina, izgubio u kolektivnoj prašumi partijsko-medijskoga naricanja nad teškom sudbinom koja u nekoliko sljedećih mandata očekuje, ne Hrvatsku, već SDP. Ne treba spašavati državu i narod, spasimo Partiju! Tamo pak gdje su se izneseni podatci probili na svjetlo dana odmah su bačeni u zapećak pred stanovitim tipom koji se prozvao, pa se i odziva na ime Conchita.

Prema statistikama svakoga dana ubije se u nas u prosjeku dvoje ljudi! U proteklih deset godina samoubojstvo je počinilo ili pokušalo 13.562 osobe. Uspješno je suicid počinilo 7.339 osoba, dok ih je 6.223 preživjelo pokušaj. Ruku na sebe u većoj mjeri dižu muškarci (9.118), manje žene (4.444). Za razne oblike conchititisa nema podataka o suicidu, što ukazuje na urođenu homofobnost u Hrvata. Dakako. Homofobnost ovdje treba shvatiti kao učinkovitu zamjenu za fašizam.

„Najčešće su Hrvati i Hrvatice samoubojstva izvršili, ili su to pokušali – vješanjem, i to u 4.960 slučajeva, potom 2.158 trovanjem, 1.109 pucanjem iz oružja, rezanjem žila 937, bacanjem s građevina 681, samoubadanjem 395, bacanjem u vodu 337 puta, a na ostale načine 2.712 puta. Stravičan je podatak da je među njima bilo čak 115-ero djece mlađe od 14 godina te 550 tinejdžera u dobi između 15 i 18 godina. Mladih osoba dobne skupine između 19 i 25 godina bilo je 1.158, a onih između 26 i 35 godina – 1.695… Dobna skupina koja najčešće pokušava, ili uspije, oduzeti si život je ona između 36 i 50 godina, gdje je zabilježeno 3.468 slučajeva. Odmah iza toga osobe su starije do 65 godina kojih je evidentirano 3.344, a onih u dobi između 51 i 65 godina bilo je 3.232. Sve češće kao uzrok suicida spominju se siromaštvo, staračka besperspektivnost…“.

U toj strašnoj statistici svakako bi dobro došla i analiza suicida hrvatskih branitelja. Evo samo nekoliko pokazatelja iz publikacije Ureda za branitelje Grada Zagreba (Uzroci smrti hrvatskih branitelja 15 godina poslije, Zagreb, 2013.). U Zagrebu je godine 2006. suicid počinilo 88 hrvatskih branitelja, u 2007. – 116, a u 2008. – 94. U tri navedene godine u Zagrebu se ubilo ukupno 298 hrvatskih branitelja! Od ostalih uzroka smrti hrvatskih branitelja iz Zagreba najčešći su: Bolesti srca i krvnih žila (30,06 posto), različiti karcinomi (39 posto) i bolesti probavnog sustava (12 posto). Iz Zaključka izdvajam: „Također je uočeno da hrvatski branitelji gotovo tri puta češće izvrše samoubojstvo i to u najproduktivnijoj životnoj dobi od 40 do 60 godina, te da ih dvostruko više umre od posljedica ostalih vanjskih uzroka u odnosu na nebraniteljsku populaciju u gradu Zagrebu“.

Brojki od 13.562 osobe kojima je draži let u nebo od ostanka u Hrvatskoj treba dodati i onih sedamdesetak i nešto tisuća Hrvata i Hrvatica iseljenih u posljednjih nekoliko godina uglavnom u prekomorske države iz kojih praktički nema povratka, kao, uostalom, ni iz neba. Za Hrvatsku su jedni i drugi izgubljeni potencijal kulture života.

Vladin i medijski obredni harakiri treba se promatrati i u svjetlu vijesti o tome kako će sredinom tjedna Europska banka za obnovu i razvoj objaviti izvješće o stanju u „regiji“ u kojemu će pokazati kako se Hrvatska za razliku od većine drugih država ne treba nadati u oporavak. „Jasno je da ne će biti značajnog oporavka“, kaže ovih dana u Londonu Peter Sanfey, zamjenik direktora za strategiju i politiku i vodeći ekonomist EBRD-a za „zapadni Balkan“. Najavljeno izvješće zove se „Zapeli u tranziciji“.

U njemu je, što se tiče Hrvatske, glavno stajalište da je 2009. ušla u recesiju, međutim, „dosad nije imala opipljivih koristi od članstva u Uniji“. Sanfey: „Problemi u Hrvatskoj svode se općenito na manjak povjerenja potrošača, ali i tvrtki. Investicije su na vrlo niskoj razini od početka krize uz dugotrajne probleme administracije, reforme pravosuđa i ukupnog poslovnog okruženja… Ono što zasad u Hrvatskoj ne osjećam jest osjećaj žurnosti da se riješe problemi i provedu reforme. To je ono što najviše nedostaje“.

Upravo na žurnosti provedbe reformi i rješavanju problema insistira cjelokupna oporba i Karamarko, zato i jest „najnepopularniji političar“. Novi ministar financija Lalovac, netko je već izbrojao da je riječ o desetom Srbinu u aktualnoj vladi, međutim, nastavlja s vanjskim zaduživanjem premda Sanfey poručuje vladi da smanji fiskalni deficit smanjenjem državne potrošnje. To je ujedno i recept za odustajanje od Linićeve politike traženja novih i novih poreza. Milanovićev je odgovor: Linića zamijeniti njegovim zamjenikom.

Ako ne reagira vlada, a ne reagira jer je nesposobna do boli, reagira predsjednik Josipović. Ali, samo u sklopu svoje predsjedničke kampanje. Najavljuje odlazak u Ameriku ne bi li tamo, kak da ne, pronašao „investitore“. Već je pokušao u Kataru, Azerbajdžanu i još nekim egzotičnim državama. Neuspješno, dakako. Stoga bi mu najbolje bilo da kao istaknuti zampovac sklopi neki povoljan aranžman s Conchitom, koja ili koji mu opasno prijeti da ga pretekne na vrhu ljestvice najpopularnijih.

Dok se ne dogodi neko gospodarsko čudo s nekom novom vladom, ne preostaje nam drugo negoli očajavati nad jedinim proizvodom kojega imamo dovoljno i za izvoz. Riječ je o „antifašizmu“. Njega imamo u enormnim količinama jer Partija neprestano, u tri smjene, proizvodi „fašizam“: „Gospodarska kriza je majka fašizma“ (I. Josipović); „Podignuta desna ruka u zraku nije nikakav hrvatski, nego fašistički pozdrav“ (M. Opačić); „Sudovi sude po nacionalističkim kriterijima“ (M. Pupovac); „Radi se o autentičnom napadu krajnje desnice, koja je u referendumu (o braku, nap. N. P.) prepoznala učinkovito sredstvo za utvrđivanje svog plana i programa” (V. Pusić)…

Uz non-stop proizvodnju fašizma ovdašnja Partija pokušava riješiti našu zaostalost u tranziciji i proizvodima kulture smrti. Conchitin uspjeh na Eurosongu treba, stoga, odmah partijski rastumačiti „fašistima“. I to zato kako ne bi stigli razmisliti vlastitom glavom jesu li fašisti muškoga ili ženskoga roda. Conchita je, pazite sad, „ujedinila Europu i pokazala što misli o Putinu“! Autorica iz Večernjega lista ide i dalje: „Bradata pobjednica poslužila je kao platforma za obračun s važnijim problemima“, misleći pritom i na rusko-ukrajinske odnose. Ona, međutim, još ne vidi da je Conchita model i predložak četvrtom modulu zdravstvenoga odgoja ministra Jovanovića.

Za razliku od komentatorice Conchita zna sve osim vlastitoga spolnoga identiteta, pa poručuje Putinu koji je u Rusiji s dva zakona postavio barijeru rodnoj ideologiji: „Ne znam je li me gledao, ali poručujem mu da smo nezaustavljivi. Sanjam o svijetu u kojem nećemo pričati o nevažnim stvarima kao što su seksualnost i nacionalno porijeklo“. Unatoč pobjedi, čovjek je žaljenja vrijedan. Referendumom o braku Hrvati su conchitama pokazali da je moguće i u EU demokratski zaustaviti rodnu ideologiju u nasrtaju na brak, a snažan je u nas otpor i prema četvrtome modulu zdravstvenoga odgoja kojemu je cilj spolni preodgoj najmlađih naraštaja, onih koji će ostati poslije ovoga vala iseljavanja, sveopćega suicida i pomora hrvatskih branitelja.

Nakon Eurosonga izjave mahom lijevih političara iz EU pokazuju kako se europska ljevica Putinovu nasrtaju na Ukrajinu odlučila suprotstaviti transvestitijom. Stvarno, dosad neviđena vanjska politika Europske unije! Čini se da euroljevicu više svrbe dva ruska zakona suprotiva rodnoj ideologiji negoli komadanje ukrajinske teritorijalne cjelovitosti.

I taj kontekst također treba imati u vidu kad ćemo na „Dan mladosti“, navodni Titov ročkas, za koji dan izaći na izbore za Europski parlament. Do kraja pojednostavljeno: Glas za ljevicu glas je za bradatu Conchitu.

Premda, Hrvatima je više-manje svega dosta. Jedni izabiru suicid, drugi iseljenje ili bolest, treći se još nečemu mršavo nadaju i opiru otvorenim pozivima odnarođenih politika na osobni i nacionalni harakiri. Na tim trećima počiva budućnost hrvatske kulture života.

* Autor je novinar i urednik rubrike religijske kulture, hrvatskoga izvandomovinstva i unutarnje politike, radio je i u rubrikama gospodarstvo i kultura, te je bio pet godina glavni urednik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Autor je 16 knjiga iz područja književnosti i povijesne publicistike i član je Društva hrvatskih književnika.