Stvarno nemamo sreće. Ništa ne štima. Štimaju tek ovrhe u nazočnosti interventne policije pred očajnim majkama s više malodobne djece uz preventivno oduzimanje kamera. Ode krov nad glavom. Nevjerojatan prinos demografskoj politici. Još je gore što će djeca bez krova nad glavom završiti u resoru ministrice Opačić. Ona se ne snalazi ni u prostoru vlastite kupaonice.
Ne štima vlast, oporba šepa, ne štima medijski prostor, ali štimaju bankarski šalteri, strančarenje, cenzure bolje prošlosti. Nitko ne može, međutim, poreći da ne smijemo uživati bolju budućnost u nazočnosti „banaka i stranka“. I u zlatnom kavezu ptici je dopušteno letjeti. Zaklepeće krilima, pogne glavu, ušuti. I legne s nogama gore. Moja susjeda s dečkom i prije ženidbe odlučila je prekinuti farsu: Evo je Kanadi.
Egzodus iz krletke je očekivana i planirana reakcija. U europskim kontekstima svrstavaju nas u jugoslavensku krletku. Kako u predgovorima izložaba hrvatskih likovnih autora, tako i u Leipzigu, gdje na sajmu knjiga „hrvatski pisci“ izlažu na štandu „jugoistočne Europe“. Izbornom neodgovornošću ni svoj mali marijobistrički štand nismo u stanju postaviti na europsku scenu. I „tačka“, reklo bi sumnjivo lice. O tome bi koju riječ trebao reći i europski povjerenik za zaštitu potrošača pisane riječi, ali N. Mimica šuti o podvali plasiranoj jedinstvenom europskom kulturnom prostoru.
Stvarno nemamo sreće. U pitanju je imamo li pameti za vođenje države, kad smo već dokazali da nemamo za vođenje europskih potrošača. Imamo li vjere u to da je naša država naša i da je naš štand bolji od jugokrletke? Jugotezgaroš M. Jergović iz Leipziga jednako kao i iz izloga EPH porezne oaze Linićeva Ministarstva financija, uvjerava nas da geopolitičke granice nisu i kulturne granice. Prave granice kulture, kaže štand jugoistočne Europe a vjerno prenosi Hrvatski radio, su one „jedinstvenoga jugoslavenskoga kulturnoga prostora“ (JJKP). Nema drugog prostora u koji Hrvatska može stati ili kojemu pripada, jer povijest je počela 1918. Što na to kaže međunarodno pravo? Šuti. Ministrica kulture na sve to otišla je frizeru na češljanje, a kukuriku koalicija, poduprta najpoznatijim srpskim etnobusinessmanom, na čelo euroliste stavila je Mimicu. Time će JJKP i dalje funkcionirati u EU dok se formalno ne uklopi u euroKPJ-jot.
Ne, mi stvarno nemamo… ove godine dobitnike nagrada „Judita“, „Davidias“ i „Slavić“. Društvo hrvatskih književnika obavijestilo je kulturnu javnost da Ministarstvo kulture „nije ni objavilo natječaj kojim bi se osiguralo financiranje nagrada“, a DHK „ne raspolaže vlastitim sredstvima za tu namjenu“. I tako je partijska država po prvi puta poslije 22. travnja 1997., „otkako se obilježuje Dan hrvatske knjige“ onemogućila da se u okviru Marulićevih dana dodijele spomenute nagrade.
Stvarno nemamo sreće. Sve se urotilo i poklopilo. Iako je Osijek uz pomoć zračnih snaga preživio višegodišnje najezde komaraca, stigla je višestruko uznemirujuća vijest. Stvarno nemamo sreće.
U Zagorju je otkriven japanski komarac, aedes japonicus. Otkud sad i ta nedaća? Kažu iz Japana. I Koreje. Ne navode je li iz južne ili sjeverne. Komarac je komarac. Aterirao je i ugnijezdio se u naše svakodnevno smetlište. Najviše voli na otpad, u kanale i šumarke odbačene automobilske gume, njihovu unutrašnjost s lokvicama ustajale vode u kojima se odvija proces razmnožavanja. Na to upozorava mr. sc. Ana Klobučar, voditeljica Odjela za dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju Službe za epidemiologiju Zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”. Znanstvenica je na sreću otkrila agresora. Stvarno nemamo sreće.
Ili, ipak imamo, izjeda me komarac sumnje Krapinsko zagorske županije. Nedvojbena je činjenica da ministar jugoslavenski prihvatljivoga „zdravlja“, kapitalac iz pozamašnoga roja partijskih aedesa, dosad nije ukinuo ZJZ „Dr. Andrija Štampar“! Hoće li ga sad na tragu sudbine Imunološkoga zavoda privatizirati, reformirati, predstečajno usrećiti ili stečajno likvidirati, ne znam. Komarac je otkriven pri Štamparu i to je ono što zabrinjava. Proizvodnju domaćih insekticida na koljenima odlično nadomješta nekontrolirani uvoz šunda JJKP-a, pa i češnjaka iz Kine. Kao raritet ovih dana zuji informacija kako je jedan domaći proizvođač češnjaka uspio na domaćem tržištu, na štandu uz cestu (jer jedino to još funkcionira), prodati cijelih 600 kilograma. Kako je riješio problem fiskalnih kasa nemam pojma.
U nas se precizno ne registrira uvoz komaraca iz regije JJKP-a. Zanima me bilanca! Što tamo izvozimo, a što uvozimo, ulaz, izlaz, stanje. A onda se sjetim da se takvo što i ne može bilancirati. Bilancira se samo ono što ulazi ili izlazi iz ukupnoga jugobolnoga, više-manje krvavoga, JJKP-a sklepanoga i na hrvatskoj samoobmani.
Kako marijobistrički štand ne postoji, jasno je i da on nema svoju bilancu stanja u odnosu na JJKP. Možda se stanje popravi u boljoj budućnosti „povlačenja sredstava iz europskih fondova“, kad proradi skupi računalni program ministra Grčića bez kojega nije moguće povlačenje EU za nos. U ovom trenutku ministar, kao i njegov program – „ne funkcionira“. Stoga više uplaćujemo N. Mimici negoli od njegovih gazda „povlačimo“. To je naša eurobilanca zabilježena fiskalnom blagajnom partijske države. Zato je Mimica prvi na kukuriku izbornoj listi za Europski parlament. Ali, on će bez obzira na ishod izbora ostati u zavjetrini Europske komisije. Em je tamo nekoliko puta unosnije, em se ne mora blamirati za sitniš poput tuzemnih partijskih komaraca raspoređenih od Vukovara, preko Porezne uprave do Siska. I šire.
Stvarno nemamo sreće. Obrana od svih vrsta agresije, velikosrpske, malosrpske, jugokulturne, turbo-folk – hnd – htv agresivnih ispiranja mozga i nefunkcionirajućih računalnih programa u pravilu je tretirana kao agresija. Obrana od agresije kao agresija?
Praktičan primjer? Dolazak Fahrete Jahić, udane Živojinović, kulturnoga brenda JJKP-a i velikosrpske agresije, na HTV tretira se kao dolazak pape jugoslavenskih zabluda. Dok je ćaskala s dežurnom haende (nije endeha) higijeničarkom Prisavlja, koja je u toj prigodi zablistala sjajem punoga Mjeseca, iz kadra kamere maknut je pevaljkin natpis što ga nosi sa sobom diljem JJKP-a u koji uz pomoć „autorske emisije“ punog Mjeseca spada i srednjoeuropski Zagreb. Natpis, zna to i E. Gojan, spada u klasičnu literaturu JJKP-a. „Ne štipaj umetnicu za vreme izvođenja umetničkog programa“. O Judito, stvarno nemamo sreće.
Pozornost javnosti nesretni japonicus skrenuo je zzzzzzzzzz zujanjem nad trdim zagorskim glavama i suzom za zagorskim bregima na Zavod i znanstvenike zabrinute za zdravlje nacije, što je sa stajališta krivotvorenoga Plana 21 opasno koliko i različite vrste bolesti koje novootkriveni aetes prenosi, uključujući i encefalitis. Kad političari opće prakse, oni koji sve znaju ali ništa ne razumiju pa ni to da liječnici po bolnicama ne mogu funkcionirati u tri smjene, nanjuše da se u Zavodu nešto važno za zdravlje nacije događa mimo Ostojića, Rajka, poslat će partijski uzgojene komarce da Zavodu posišu krv. Stvarno nemamo sreće.
Trebalo je otkriće opasnoga japonicusa zadržati za sebe. Onako kako se preporučuje vjernicima s vjerskim spoznajama – ne van, ne dalje od sakristije, odnosno dvorišta ZJZ „Dr. Andrija Štampar“. I tko onda može reći da su vjera i znanost udaljene kao nebo i zemlja? To što agresori slobodno šeću javnim prostorom, umjesto da agresiju drže u prostoru „privatne stvari“, nije pitanje za nostaligičare za marijobistrički ili kroatocentrički urešenim štandom.
Hrvatskom slobodno šeću sve vrste agresora, zato ne treba se uzbuđivati zbog japanskoga komarca, partijskih komaraca, komaraca JJKP-a, Leipziga s Titovim štafetama na štandu oko kojega zuje komarci JJKP-a kao muhe oko sadržaja paradigmatične splitske kante nepoznatog počinitelja za kojim se još traga. Aedes japonicus, međutim, s hrvatskim braniteljima završio je u registraturi opasnih insekata. Svi drugi agresori nisu.
Postoje, međutim, feudi iz kojih je iskorijenjen svaki komarac. I japonicus i tigrasti, koji voli mediteransko podneblje, zbog kojega je prije nekoliko godina stigao i na „naše more“, kako komarci JJKP-a nazivaju hrvatski dio Jadrana. Za primjer uzmimo karakteristično područje Brijuna, „jugoslovenskih“ – Briona. Nije, dakle, riječ o prastarom losionu pokojnoga mi djeda Štefa kojega je koristio poslije brijanja a od kojega mu je koža najprije pocrvenjela pa pozelenjela, već o bivšem sultanatu neumrloga druga Tita. Diktatora svake godine tamo zamjenjuje „kultura“ na čelu s maharadžom u šeširu JJKP-a. Rade Šerbedžije sa svojim „teatrom“, obitelji, priležnicama i priležnicima istoga prostora.
Stvarno nemamo sreće. Taj je otok sreće očišćen od svake vrste insekata pa tako i od komaraca što bi eventualno zujali oko sada nepostojećega marijobistričkoga štanda. U jeku ljetne dvoipomjesečne turističke sezone oktroiranoga nam „teatra“ i u nedostatku komaraca, podsjećam, Brijune posjećuju stršljeni i bumbari, ljetujući po sedam kuna dnevno, ne plaćajući ni prijevoz s kopna na otok jugoslavenske kulture. Za besplatan prijevoz zadužena je mornarica ne tako davno slavne Hrvatske vojske s kojom smo bili „regionalna sila“ bez komaraca. Zato Nenad Stazić, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, nema arhiviranu kartu prijevoza, što je dobro, jer bi je pri saborskoj administraciji iskoristio za povrat troškova. Evo, štedi se. Stvarno nemamo sreće.
A mediteranska Hrvatska i srednjoeuropska Hrvatska dok se izvode predstave JJKP-a od Brijuna do Leipziga izložene su rilu tigrastih i japanskih komaraca. Stvarno nema sreće izvan kruga granice JJKP-a. Gdje je potražiti, kad smo se već odrekli međunarodnoga prava i regionalne sile i prihvatili poziciju krletke?
Što više pada popularnost komaraca kukuriku koalicije, to više raste najezda dosad nepoznatih vrsta aedesa obećane sreće. Zavlače se u orah, izlaze iz oftalmoloških ordinacija i šupljikave zaštite rada. To će reći ulaze u održivi razvoj otpada, u forume laprdientiae croaticae bliske flori i fauni Pantovčaka i britanskih laburista zlatnoga kaveza. Nisu posrijedi pokazatelji znanstvenih ili vjerskih ustanova. To su najnoviji rezultati anketa. Ma, kad već anketirate, anketirajte nas nježno.
Treba ozbiljno shvatiti poruku Štamparova Zavoda: „Ljudi mogu puno učiniti na suzbijanju komaraca ako se pobrinu da u svom okruženju, dvorištima, vrtovima i sl. ne stvaraju uvjete za legla komaraca“. Komarci nisu samo napasnici, oni su „posljednjih 4-5 godina postali važni prijenosnici uzročnika bolesti pa je važno uzorkovati ih i pratiti“. Kako sažeta prevencija!
Upravo nam ona treba u osvit Svjetskoga dana zdravlja 7. travnja kad i „Dr. Andrija Štampar“ slavi svoju 65. obljetnicu.
Stvarno, nema sreće dok stvari ne uzmemo u svoje ruke.
* Autor je novinar i urednik rubrike religijske kulture, hrvatskoga izvandomovinstva i unutarnje politike, radio je i u rubrikama gospodarstvo i kultura, te je bio pet godina glavni urednik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Autor je 16 knjiga iz područja književnosti i povijesne publicistike i član je Društva hrvatskih književnika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
