Znanstveni doprinos teologa, uključujući one u Hrvatskoj, razumijevanju različitih aspekata pandemije relativno je skroman. U hrvatskim teološkim časopisima, u protekle dvije godine, nije objavljen ni jedan (!) izvorni znanstveni članak o pandemijskoj krizi. Ipak, krajem prošle godine objavljen je hrvatski prijevod knjige Fabricea Hadjadja, vrhunskoga filozofa, promicatelja kršćanske antropologije i člana Papinskoga vijeća za laike (»Blagodat je biti rođen u ovo vrijeme«, Verbum, 2021.). Poglavlje pod nazivom »Ljubav u doba korone« Hadjadj je posvetio upravo pandemiji kao teološkomu izazovu, piše prof. dr. sc. Valerije Vrček za Glas koncila.
Gušenje života
Kao što pretjerana reakcija imunosnoga sustava na koronavirus dovodi do citokinske oluje, tako i najopasniji učinci pandemije, smatra Hadjadj, proizlaze iz pretjerane političke i medijske reakcije. Procjenjuje se da su zdravstvene restrikcije u Francuskoj spasile pola milijuna godina života, ali su dovele do gubitka njih 1,2 milijuna zbog osiromašenja uzrokovanih zatvaranjima.
Hadjadj ne optužuje nikoga, iako je to rat brojkama, on upozorava na »gušenje života koje je posljedica kontrole brojki nad životima«.
Svakodnevni, nasilni i nepotrebni, statistički izvještaji o zaraženima, hospitaliziranima ili onima vezanima uz respiratore, postali su opsesija i opterećenje za ljude, a mnogima je život tematski spljošten na dimenziju jedne jedine bolesti. Redukcija pandemijskoga oblika života čini ponovno aktualnim upozorenje Filipljanima: »Ne budite zabrinuti ni za što« (Fil 4, 6). U vrijeme sveopće potjere za zaštitom života, po svaku cijenu, ponovno odjekuje Matejev poziv: »Ne brinite se tjeskobno za svoj život« (Mt 6, 25). Iste referencije rabi Hadjadj i upozorava: »Živjeti ne znači samo poduzimati mjere da se ne umre. Ljubiti ne znači promicati nošenje prezervativa, te druge burke zdravstvenoga fundamentalizma«.
Epidemiologija egipatskih lonaca
Svojim lucidnim stilom Hadjadj razotkriva epidemiološko nasilje nad stvarnim životom, a zatvaranje (lockdown) promatra kao nostalgiju za egipatskim loncima, za društvom bez rizika: »… dobrovoljno ropstvo, naša potreba za nekim receptom, kodom, jednadžbom koja nas oslobađa od odgovornosti, pošteđuje od dužnosti da osobno uzmemo riječ. Oslobođeni Hebreji ubrzo počinju čeznuti za svojim okovima.«
I obična kirurška maska zapela je za oko francuskomu filozofu jer taj plastični filtar razdvaja ljude: »Intimna riječ, pouzdanje, ono koje uključuje govor blizine, pretvara se u prijetnju. Svi poljupci postali su Judini poljupci… Proslava mamina rođendana rezultira njezinim odvođenjem u bolnicu. U svom bezumlju veselo smo pjevali oko torte, zaboravljajući da pjevanje raspršuje slinu na veću udaljenost, zaboravljajući da je zbor koji pjeva Palestrinu jednako opasan kao rasprskavanje šrapnela!«
Smrt u osami
Za razliku od gurua i upravitelja pandemije, Hadjadj, poput drugih motritelja otvorenih očiju, uočava da je zdravstveni rizik zaraze ograničen na (isključivo) stariju populaciju. No briga o starijima izobličena je epidemiološka mjera, koja starije ljude isključuje iz života: »Terapeutska država tvrdila je da očituje ljubav služeći se dvjema parolama: distanciranje i očuvanje. Iz ljubavi prema našim starima bilo nam je zabranjeno posjetiti ih. Na kraju su umrli sami, čak i od napuštenosti, ne shvaćajući zašto. Njihov je lijes bačen u raku bez povorke, u tišini. Tako smo nazadovali spavši i ispod razine barbarstva. Tko želi samo očuvati, vraća se u Egipat i obnavlja carstvo mumija.«
Apostolat apokalipse
Hadjadj se protivi apsurdima na koje su ljudi pristali tijekom pandemije: dezinkarnacija ljubavi svedene na čuvanje sebe i drugoga, pretvorba bližnjega u vektor zaraze, a života u skup funkcija koje se opiru smrti. Susreti i komunikacija među ljudima, upozorava Hadjadj, poprimili su epidemijske i tehnokratske modalitete: »Gostoljubivost? To je zamka. Treba zaključati vrata Betanije. Treba okrenuti leđa da bi se suočilo. Posjetiti roditelje, zagrliti brata, okupiti se na dijeljenje kruha i vina postupci su koji izgledaju bjelodano zlonamjerni.«
Usprkos svemu, Fabrice Hadjadj, otac devetero djece, smatra lijepim živjeti upravo ovo vrijeme. On poziva na život punim plućima, a njegove provokacije službenim istinama samo su začin za apostolat apokalipse.
O autoru
* Prof. dr sc. Valerije Vrček je član Hrvatskog kemijskog društva i Humboldtov stipendist. Dobitnik je brojnih priznanja, a među njima i Hrvatske akademije znanosti i kulture te Ministarstva znanosti RH za izvrsnost u objavljivanju znanstvenih radova. Prof. dr. sc. Valerije Vrček je predstojnik Zavoda za organsku kemiju, a bogatu znanstvenu karijeru izgradio je na američkom Sveučilištu Yale i Florida State University, njemačkom Sveučilištu u Ulmu i Ludwig – Maximilians Universitateu u Münchenu te Tehničkom sveučilištu u Chemnitzu, kao i Sveučilištu A Coruna, u španjolskoj Galiciji.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
