Slavko Kvaternik jedna je od kontroverznih ličnosti hrvatske povijesti. Časnik, osloboditelj, vojskovođa, vitez, ustaša, kvisling i ratni zločinac tek su neke od riječi koje su se rabile u opisu njegova lika i djela, ovisno o vremenskom razdoblju i političkom stavu govornika. Napad Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju dočekuje sa zadovoljstvom, te već 10. travnja 1941. u Zagrebu proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ante Pavelić stiže u Zagreb tek pet dana poslije. Zbog velikih zasluga pri stvaranju NDH Pavelić Kvaternika imenuje vojskovođom Hrvatskog domobranstva, odnosno maršalom. Na svečanosti 13. lipnja 1941. uručuje mu znak maršalske časti – maršalski štap u obliku sjekirice, piše vojnapovijest.vecernji.hr
Časnik u Austro-ugarskoj vojsci
Nakon vojne akademije, Kvaternik služi kao stožerni časnik u Austro-ugarskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu na talijanskom bojištu. Kvaternik je od 22. listopada 1914. do 27. veljače 1916. bio krilni pobočnik slavnom maršalu Svetozaru Borojeviću, zatim je od siječnja 1918. bio načelnik stožera 55. k.u.k. ili 155. pješačke divizije na Sočanskom, tj. Piavskom bojištu, da bi u svibnju bio prebačen u zapovjedništvo Sočanske armije. Za vrijeme rata odlikovan je najvišim njemačkim odlikovanjem Željeznim križem I. stupnja.
Poslije rata 1918. godine, u činu dopukovnika priključuje se Narodnom vijeću Države SHS u kojem postaje glavar stožera vojske. U prosincu 1918. zapovijeda hrvatskim postrojbama koje uspješno izbacuju Mađarsku vojsku iz Međimurja. U vojsci Kraljevine SHS umirovljen je 1921. godine u činu pukovnika.
Hrvati na čelu sa Slavkom Kvaternikom oslobodili Međimurje od Mađara
Politički angažman u prvoj Jugoslaviji – pristupanje i organiziranje ustaša
Politički se angažira 1921. godine nakon odlaska u mirovinu, prvo u Hrvatskoj stranci prava, a potom u ustaškom pokretu. Na poziv Ante Pavelića u listopadu 1932. godine u Bresci sudjeluje na sastanku o stvaranju i jačanju ustaških vojnih postrojbi. Nakon atentata u Marseilleu, 1934.-1935. godine interniran je u Crnoj Gori. Godine 1936.-1941. ravnatelj je Zadruge “Hrvatskog radiše”, izabran zalaganjem Vladka Mačeka. Na čelu je domovinskog vodstva ustaškog pokreta, 1939. godine sudjeluje u osnivanju i vodi društvo “Uzdanica”, čiji ogranci i povjerenici postaju nositelji ustaškog pokreta u Banovini Hrvatskoj, uspostavlja vezu s hrvatskim časnicima u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Početkom travnja 1941. godine uspostavlja kontakt s izaslanikom Njemačke E. Veesenmayerom, pregovara sa zastupnicima i predsjednicima kotarskih organizacija HSS-a.
10. travnja 1941. – proglašenje NDH
Nakon odbijanja Vladka Mačeka da pod zaštitom Njemačke preuzme vodstvo u Hrvatskoj, u ime poglavnika A. Pavelića, uz asistenciju E. Veesenmayera, 10. travnja 1941. godine, nakon ulaska njemačke vojske u Zagreb proglašava Slavko Kvaternik – Nezavisnu Državu Hrvatsku. Organizira privremenu vladu, Hrvatsko državno vijeće, i ujedno je i premijer privremene vlade od 10. do 16. travnja 1941. godine.
Uz Mladena Lorkovića i Vladimira Košaka, glavni je zagovornik pronjemačke politike u užem ustaškom vodstvu. Potkraj srpnja 1941. godine posjećuje A. Hitlera, a primaju ga drugi vodeći dužnosnici Trećeg Reicha (Ribbentrop, Keitel itd). Krajem kolovoza 1941. njegova supruga izvršila je samoubojstvo, navodno zbog svojega židovskoga podrijetla i uloge koju su njezin suprug, a posebno sin Eugen imali u NDH. Protivio se progonima pristaša HSS-a i politici terora koju je provodio njegov sin Eugen (kojega je u jednom razgovoru s generalom E. Glaiseom von Horstenauom opisao, u duhovnom pogledu, Pavelićevim, a ne svojim sinom). Na njegovo zalaganje Ante Pavelić je u veljači 1942. sazvao Hrvatski državni sabor.
Rastanak s Pavelićem i odlazak u inozemstvo
U rujnu 1942. godine Ante Pavelić, učvršćujući svoju apsolutnu vlast, nakon što je stekao povjerenje Nijemaca i osigurao potporu S. Kaschea, započinje akciju za njegovo uklanjanje, obrazlažući to njegovom odgovornošću za loše stanje u oružanim snagama. Na Pavelićev zahtjev, 5. listopada 1942. godine odlazi na odmor u Slovačku, praktično oslobođen svih dužnosti. Vratio se 22. prosinca 1942. i već 29. prosinca1942. godine uputio poglavniku pismo u kojem je izjavio da se povlači iz Vlade i u poglavnikove ruke predaje Ministarstvo domobranstva, te je i formalno 4. siječnja 1943. godine razrješen dužnosti. Zadržao je čin vojskovođe u miru te se povukao u Austriju. Živio je na Semmeringu a potom u Bad Gasteinu.
Istodobno je sa položaja uklonjen i njegov sin Eugen.
Neuspješno se pokušao aktivirati nakon kapitulacije Italije i u vrijeme pregovora s HSS-om 1943.-44. godine. Nakon sloma NDH, uhitili su ga Amerikanci (12. srpnja 1945.) i odveli u zatvor Zemaljskog suda u Salzburgu, potom u istražni zatvor u Gmundenu i u koncentracijski logor u Glasenbachu kraj Salzburga, te 9. rujna 1946. godine izručili Jugoslaviji.
Osuđen je na smrt 6. lipnja 1947. te je strijeljan u Zagrebu 13. lipnja 1947. godine.
Izvor: Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997.
Nezavisna Država Hrvatska (NDH), država koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom II. svjetskoga rata na području dijela današnje Hrvatske, BiH i dijela današnje Srbije; u njoj je uspostavljen ustaški režim, a politika joj je uvelike ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja; nestala je nakon vojnog poraza Njemačke u svibnju 1945. (enciklopedija.hr, Leksikografski zavod Miroslav Krleža)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
