Ivo Andrić je bez sumnje bio veliki pisac, jedan od brojnih Hrvata koji je svojom književnošću i talentom oplemenio svijet. Ali priča o Andrićevom životu je priča i o Europi 20. stoljeća. Europa je počela gorjeti 1914. godine, a ta vatra nije ugašena 1918. Mirovni sporazumi u Versaillesu i Trianonu u sebi su krili sjeme sljedećeg rata, na što je upozoravao sam američki predsjednik Woodrow Wilson. Ispod sveg tog pepela tinjao je žar i čim su zapuhali neki novi vjetrovi, požar se ponovno rasplamsao. A Andrić je bio tu cijelo vrijeme – ne samo kao puki promatrač, već i kao dramatis personae – jedan od glavnih aktera.
Na današnji dan 13. ožujka 1975. u Beogradu umro je nobelovac Ivo Andrić. Sin je travničkih Hrvata Antuna Andrića i Katarine Pejić. Kao gimnazijalac kretao se u krugovima jugoslavenske (srpske) nacionalističke organizacije Mlada Bosna koja je odgovorna za atentat u Sarajevu.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je interniran kao jugoslavenski nacionalist, jer se kretao u krugovima velikosrpske i projugoslavenske mladeži koja je radila na rušenju Austro-Ugarske i uspostavi jugoslavenske zajednice.
Mlada Bosna, Jugoslavija, ZAVNOBiH, SANU…
Među članovima „Mlade Bosne“ koji su rušili Austro-Ugarsku, moraju se, osim Gavrila Principa, spomenuti i Bogdan Žerajić, Nedeljko Čabrinović, Danilo Ilić, Borivoje Jevtić, Trifko Grabež, Jezdimir Dangić, Veljko Čubrilović i Vaso Čubrilović, Muhamed Mehmedbašić, Ivo Kranjčević, , Dobrosav Jevđević, Dimitrije Mitrinović, Jakov Milović i posebno, ideolog organizacije Vladimir Gaćinović.
Vrlo blizak s Mladom Bosnom i aktivni podupiratelj njihovih ideja, a mnogi tvrde čak i član, bio je i mladi Ivo Andrić, koji je osobno poznavao kasnijeg ubojicu i atentatora Gavrila Principa.
„Priča o Andrićevom životu je priča o Europi 20. stoljeća. Europa je počela gorjeti 1914. godine, a ta vatra nije ugašen a 1918. Mirovni sporazumi u Versaillesu i Trianonu u sebi su krili sjeme sljedećeg rata, na što nije upozoravao sam američki predsjednik Woodrow Wilson. Ispod sveg tog pepela tinjao je žar i čim su zapuhali neki novi vjetrovi, požar se ponovno rasplamsao. A Andrić je bio tu cijelo vrijeme – ne samo kao puki promatrač, već i kao dramatis personae – jedan od glavnih aktera“, smatra Martens, o čemu čitajte ovdje: Njemački novinar otkrio mračne tajne nobelovca Ive Andrića.
Obavljao je visoke službe u prvoj Jugoslaviji, bio pomoćnik ministra vanjskih poslova i veleposlanik u Hitlerovom Berlinu, a rat je mirno proživio u nacističkoj Srbiji Milana Nedića, ne podignuvši glas protiv Hitlerovog režima. Isto tako mirno je živio nadalje u Beogradu do svoje smrti u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji.
Bio je i vijećnik partizanskog Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a (održanom 26. travnja 1945.) kada se „sjetio“ antifašizma. Bio je član SANU. Također je bio i član Narodne Skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme komunizma.
Andrić je bio političar koji je lako mijenjao kapute, ali uvijek je bio filojugoslaven!
Dakle, bio je istaknuti javni djelatnik, kojeg nitko nije dirao, u svim totalitarnim sustavima: od diktature u prvoj velikosrpskoj Jugoslaviji gdje je zauzimao diplomatske pozicije, do nacističke Srbije Milana Nedića, i komunističke diktature u Titovoj Jugoslaviji.
Nikada se ni na koji način nije javno založio ili protivio tim diktaturama i neljudskim društvenim sustavima.
Da Ivo Andrić nije bio samo pisac, već i prosrbijanski političar i djelatnik, govori i ovo što slijedi.
Aleksandar Stipčević, povjesničar knjige i informacijske kulture, ocijenio je Andrićev elaborat o Albaniji iz 1939. godine riječima: „Taj dotada nepoznati Andrićev spis izazvao je silno ogorčenje Albanaca, kako onih na Kosovu tako i onih u Albaniji, jer ono što je Andrić predlagao savršeno se uklapalo u rasističke teorije koje su u to vrijeme bile u modi u nekim zemljama Europe, posebice u Hitlerovoj Njemačkoj, čiji je poklonik, inače, Andrić bio.” Ta ocjena ne osvjetljava ponajljepšim svjetlom Andrićev politički profil, a Stipčević je citirao i Andrićeve riječi: “Podjelom Albanije nestalo bi privlačnog centra za arbanašku manjinu na Kosovu koja bi se u novoj situaciji lakše asimilirala… Pitanje iseljenja Arbanasa muslimana u Tursku također bi se izvelo pod novim okolnostima, jer ne bi bilo nikakve jače akcije da to sprječava.”
(Aleksandar Stipčević, »Albanologija u Hrvatskoj: prilog njezinu povijesnom razvoju« // Historijski zbornik, br. 45., god. 1992., str. 219. — 236., citat sa str. 230.)
Integralni Andrićev govor Adolfu Hitleru
Prvog travnja 1939. godine priopćeno je da je za novog opunomoćenog ministra i poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu postavljen Ivo Andrić, pomoćnik ministra vanjskih poslova Karađorđevićeve Jugoslavije.
Dvanaest dana kasnije Andrić je stigao u Berlin kao veleposlanik. Bilo je to vrijeme kada su Talijani okupirali Albaniju, a Hitler Češku i Austriju. U Berlinu i u cijeloj Njemačkoj obavljane su pripreme za proslavu 50. rođendana nacističkog vođe Adolfa Hitlera.
Hitler je Andrića primio u 11 sati i 30 minuta. Andrić je prilikom predaje akreditivnih pisama održao govor:
“Poštovani kancelare,
Čast mi je da Vašoj Ekselenciji predam pisma kojima je Kraljevsko Namjesništvo, u ime Njegovog Veličanstva Kralja Jugoslavije, moga uzvišenog Suverena, izvoljelo da me akreditira kod Vaše Ekselencije u svojstvu svoga izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra, kao i opozivna pisma mog prethodnika gospodina Cincar Markovića.
Smatram za naročitu sreću što mi je Kraljevsko Namjesništvo povjerilo taj zadatak. Odnosi dobrog susjedstva, kao i živa privredna i kulturna razmjena dobara između Njemačke i Jugoslavije odgovaraju potpuno željama i namjerama Kraljevske vlade, i ja sam naročito povlašten što mi je Kraljevska vlada dala dužnost da rad mog prethodnika na tom dijelu nastavim, a u cilju produbljenja i učvršćenja tih prijateljskih odnosa i uzajamnog poštovanja koje vlada između oba naroda.
Dozvolite, gospodine kancelare Reicha, da uvjerim Vašu Ekselenciju da ću sve svoje snage posvetiti tom zadatku koji predstavlja jedan od značajnijih ciljeva vanjske politike moje vlade. Slobodan sam izraziti nadu da mi blagonaklona podrška Vaše Ekselencije neće nedostajati u vršenju moje dužnosti.
Predajući Vašoj Ekselenciji moja pisma, koristim ovu svečanu priliku da izrazim u ime Njegovog Kraljevskog Visosti Kneza Namjesnika, Kraljevskog Namjesništva i Kraljevske vlade najljepše želje za osobnu sreću vaše Ekselencije, koja s toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog Reicha, kao i za dobro i napredak njemačkog naroda”.
Ivo Andrić bio je mason nadahnut jugoslavenskim unitarizmom!
“Kad mi je ponuđeno da stupim u slobodnu zidarsku ložu, bio sam mlad čovjek koga nisu privlačili ni društvene zabave ni partijsko-politički život. I vrlo sam rado prihvatio priliku da se nađem u društvu ozbiljnih i dobronamjernih ljudi, gdje bih mogao, možda, i koristiti zemlji i društvu i usavršavati se i osobno uzdići”, piše u izjavi koju je Ivo Andrić dostavio Izvanrednom komesarijatu za personalne poslove vlade Milana Nedića u Srbiji, piše kurir.rs.
Dokaz da je Andrić pripadao masonima, povjesničar Nenad Petrović iz Instituta za strategijska istraživanja pronašao je prilikom revizije Nedićeve dokumentacije u Vojnom arhivu. Među odgovorima na tipski upitnik, kakav su dobivali bivši diplomati i drugi osumnjičeni za pripadnost slobodnom zidarstvu, a koji je potpisao izvanredni povjerenik Tanasije Đ. Dinić, nalazi se i pojašnjenje pisano Andrićevom rukom.
Zoran Nenezić, autor knjige “Masoni u Jugoslaviji 1764.-1980.”, Andrićevo ime na spiskovima masona spominje u nekoliko navrata, a Petrović navodi i dr. Ivana Mužića koji spominje Andrića među hrvatskim omladincima koji su nadahnuti jugoslavenskim unitarizmom postali masoni.
On između ostalog navodi “da su Ivo Andrić i Gustav Krklec bili isključeni iz masonstva zato što je Andrić bio u ljubavnim odnosima s Krklečevom ženom“. Petrović, međutim, kaže da po navedenoj signaturi taj krunski dokument nije uspio pronaći.
Povjesničar Nenad Petrović kaže da je Andrić ostao vjeran masonskom zakonu šutnje i da je popunjavajući upitnik Nedićeve vlade „otkrio“ samo ono što su slobodni zidari strogo dozirano puštali u javnost. Ističući da je masonstvo snažno utjecalo na političke događaje u 18., 19. i 20. stoljeću, i da po svoj prilici još uvijek utječe, Petrović kaže da Andrić, kao pripadnik trećeg stupnja (“majstor”), nikada do kraja nije otkrio tajne masona u koje su upućeni samo viši stupnjevi (najviši je 33. stupanj).
Veliki pisac lako se bavio politikom, ali nažalost uvijek protiv interesa svog matičnog hrvatskog naroda u u kojem se rodio. I nije bio ni prvi ni jedini, ali jedan od najpoznatijih jugoslavenskih uvjerenih unitarista je sigurno bio.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
