Foto: wikimedia commons

U odlično dokumentiranoj i vojničkom terminologijom strukturiranoj knjizi ” La Croatie militaire”, francuski zapovjednik P. Boppe izradio je i dao tiskati zbornik o nastanku, djelovanju i razvojačenju “hrvatskih regimenti” u Napoleonovoj vojsci.

U neposrednoj pratnji Napoleona prilikom ulaska u Moskvu 1812. bili su hrvatski vojnici i njihov zapovjednik Marko Šljivarić. Vidjevši hrabrost i vojničku vještinu hrvatskih vojnika iz prve ruke, Napoleon je rekao:

  • Hrvati, jučer sam se osobno uvjerio u vašu hrabrost. Stekli ste slavu i neumrlu čast!
  • Ja nisam nikada imao hrabrijih i boljih vojnika.
  • Hrvati to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100.000 Hrvata, osvojio bih čitav svijet

(Napoleon Bonaparte)

Na današnji dan 1812. godine vojska Napoleona Bonapartea ušla je pobjedonosno u Moskvu. Simbolički je to bio velik poraz za Rusko Carstvo, jer je Moskva bila njegova stara prijestolnica. Dramatičnost događaja vezanih za francusko osvajanje Moskve opisao je grof Lav Tolstoj u svom znamenitom romanu „Rat i mir“.

Ipak, pokazalo se da je za Napoleona i njegovu Veliku armiju boravak u Moskvi bio katastrofalan. Naime, upravo na današnji dan, kad su Rusi u povlačenju napuštali Moskvu, a francuske prethodnice ulazile u nju, buknuo je u gradu požar. Vatra je u sljedećih nekoliko dana uništila oko dvije trećine grada. Kasnije su dugo vremena trajale rasprave oko toga je li vatra podmetnuta ili je nastala spontano (grad je bio većim dijelom sastavljen od drvenih kuća pa bi vatra u napuštenom gradu napredovala zbog nedostatka ljudi koji bi je gasili). Danas prevladava mišljenje da su Rusi požar podmetnuli u doba napuštanja grada.

Napoleonovo divljenje hrvatskom vojniku

Utemeljenost Napoleonova  divljenja hrvatskom vojniku daje upravo začuđujuće objektivan pristup francuskih vojnih povjerenika i upravitelja Ilirskih pokrajina (Hrvatske), koji u svojim izvješćima ministru obrane i samom Napoleonu slikaju svoja zapažanja o pozitivnim i negativnim osobinama hrvatskih vojnih postrojbi. Boppe u svojoj studiji ističe kako je Vojnu Hrvatsku činilo šest pukovnija podčinjenih generalu ili banu sa sjedištem u Karlovcu: Lička, Otočka, Ogulinska, Slunjska, 1. banska i 2. banska pukovnija.

U izvješću caru Napoleonu maršal Marmont je pisao kako je prigodom formiranja šest tadašnjih pukovnija koje su osnovane duž granica Austrijske Monarhije Hrvate oduvijek smatralo najokorjelijim ratnicima. Hrvatsku, ističe Marmont, ne treba promatrati samo kao zemlju, već kao jedan veliki vojnički tabor. Njezino je stanovništvo vojska koja sama u sebi nalazi izvor novaka i svoga opstanka, smatrali su Francuzi ocjenjujući kako se Hrvati od nomadskih naroda razlikuju po svom ustrojstvu, a čiji su vojni rezultati bili bez premca u svjetskoj povijesti.

Prigodom opće inspekcije za novačenje general Bertrand istaknuo je ocjenu savjetnika Pellenca zadužena da diskretno provede ispitivanje o organizaciji javnih službi te osjećajima Hrvata prema Francuskoj. Njihovi su osjećaji prema Francuskoj slabi, a privrženost površinska, pisao je posebno istaknuvši kako je njima je najvažnije to da su Hrvati, te im je dovoljno da i dalje znaju da su Hrvati, bez obzira na silu kojoj se moraju pokoriti.

Slavne hrvatske pukovnije u Napoleonovoj vojsci

Što se pak tiče sudioništva hrvatskih postrojba u sklopu Napoleonove Velike armije najbolje opet svjedoči Bopeova ocjena kako su hrvatske provizorne pukovnije visoko kotirale među brojnim stranim postrojbama u sastavu Velike armije. O tom, kako ističe, svjedoče pisma generala na čelu njihovih divizija.

Tako bilježi kako je general Delzins pisao da je Prva hrvatska provizorna pukovnija učinila čuda u bitci kod Ostrovna. Treća provizorna pukovnija ovjenčala se slavom, pisao je general Merle, nakon druge bitke kod Polocka. Možda o hrvatskim ratnicima ponajbolje svjedoči jedno izvješće u kojem stoji kako su se Hrvati suprotstavljeni Rusima pod Napoleonovim stijegom pokazali dostojnim reputacije onih hrvatskih vojnika koji su se tako dobro držali kod Marenga boreći se protiv Napoleona Bonapartea.

Studija ” La Croatie militaire” – slavna vojna povijest Hrvata

U odlično dokumentiranoj i vojničkom terminologijom strukturiranoj knjizi ”La Croatie militaire”, francuski zapovjednik P. Boppe izradio je i dao tiskati zbornik o nastanku, djelovanju i razvojačenju “hrvatskih regimenti” u Napoleonovoj vojsci. U toj knjizi podrobno je opisan pravac kretanja Hrvatske regimente Marka Šljivarića i njezin ulazak u Moskvu i to u neposrednoj pratnji Napoleona.

Prilikom povlačenja Velike armije iz Rusije, Hrvati su bili najpožrtvovaniji i najzaslužniji što Napoleon nije bio uhvaćen ili ubijen u Bitci na Berezini.

Kao posebnu zaslugu za to samopožrtvovanje Napoleon je Marka Šljivarića promaknuo u čin generala i dao mu i plemićku titulu ‘Baron de Heldenburg’.

General Šljivarić je vjerno pratio Napoleona sve do konca njegova vladanja i nakon Napoleonova poraza u belgijskom lokalitetu Waterloo, Šljivarić je zbog svojih osobitih vojnih vrlina i zasluga ostao u francuskoj vojsci i za vrijeme ‘Restauracije’, odnosno povratka Burbona na vlast. U to vrijeme imenovan je Zapovjednikom vojne oblasti Antibes, na Azurnoj obali u Francuskoj.

Godine 1957.,,, kada su Hrvati u domovini živjeli pod terorom i negiranjem njihovog vojnog i drugog identiteta, hrvatski iseljenici u Francuskoj su došli na ideju da se u prvom francuskom vojnom svetištu “Hotel des Invalides” službeno postavi spomen-ploča u slavu hrvatskim regimentama koje su svojim životom djelovale u korist opstanka Ilirskih provincija kao preporodne faze svoje državne posebnosti i jezika. Hrvate je prilikom te svečanosti predstavljao i poseban govor održao gosp. Mirko Meter, dopredsjednik HRS-a. Uz odobrenje i sudjelovanje francuskih vojnih vlasti u “Hotel des Invalides” je postavljena spomen-ploča koja se i sad tamo nalazi. Na njoj se može pročitati uklesan tekst:

A LA MEMOIRE DES REGIMENTS CROATES
QUI SOUS LE DRAPEAU FRANCAIS
ONT PARTAGE LA GLOIRE
DE L’ARMEE FRANCAISE.

 

Iz stvarnosti Ilirskih provincija proizišla je i ideja Ilirskog preporoda u Hrvatskoj praktički tada još živoga generala Šljivarića (1836). koji je bio i ostao ponos i francuskih Hrvata.

Nije neumjesno postaviti pitanje, je li general Šljivarić svojom briljantnom karijerom u Napoleonovoj vojsci inspirirao, kako grofa Janka Draškovića, tako kasnije i bana Jelačića – i na političkom i na vojnom planu? Naime, Jelačićeva vojska je bila ustrojena otprilike onako kako su bile ustrojene ‘ilirske (hrvatske) regimente’ u Napoleonovoj vojsci. A sam ban Jelačić je bio ne samo veliki obožavatelj viteškog ratovanja Napoleona, nego i osobni prijatelj njegova nasljednika Napoleona III u Parizu.

No, nije slučajno ni to što su preživjeli ljudi hrvatskog duha i kulture, spašeni Titovih pokolja, u Parizu nakon Drugog svjetskog rata odlučili obnoviti francusko-hrvatske veze i to mimo, pa i usprkos planova, ‘jugoslavena’ i ostalih hrvatskih izroda i odroda koji se danas otimaju upravo za ono što su Hrvati u Francuskoj stvarali u onim mučnim prilikama Titovog ludila, piše croative.net

Izvor: narod.hr/croative.net