Sveti Kornelije (Cornelius) iz Cezareje, rimski stotnik, bio je prvi poganin (ne-Židov) koji je po svojem krštenju primljen u Crkvu. Do tada krštenje su primali samo Židovi i to na tisuće njih u Jeruzalemu: počevši od apostola, učenika, pa do tisuća Židova koji su primili krštenje na dan Pedesetnice, silaska Duha Svetoga, kao i ubrzo i nakon njega (Djela apostolska poglavlje 2). Kršćanstvo se prvo vrijeme razvijalo isključivo u okviru židovstva, u kojem je i rođen Isus, kao i njegova majka Marija. Tek dolje opisanim viđenjem apsotola Petra i direktnom objavom Boga izašlo je iz židovskih okvira prema cijelom svijetu.
Prvi ne-Židov koji je primio krštenje bio je upravo rimski časnik Kornelije. Evo tog izvješća iz Svetog Pisma kojeg je najljepše cijelog pročitati jer se radi nadahnutom tekstu:
“U Cezareji bio neki čovjek imenom Kornelije, stotnik u takozvanoj Italskoj četi. Bio je pobožni priznavalac pravoga Boga sa svim domom svojim. Židovskom je narodu iskazivao mnoga dobročinstva i molio se Bogu bez prestanka. On u jednom viđenju, oko devetoga sata dana, jasno vidje kako anđeo Božji dolazi k njemu i veli mu: ‘Kornelije!’ ‘Što je, Gospodine?’ upita stotnik očima uprtim u njega i prestrašen. ‘Tvoje molitve i dobročinstva-odvrati anđeo-uziđoše pred Boga kao žrtva podsjetnica. Tako, sad pošalji ljude u Jopu i dozovi Šimuna koji se zove Petar. On je gost nekog Šimuna, kožara, čija je kuća pokraj mora.’ Kad iščeznu anđeo koji mu je govorio, stotnik dozva dvojicu svojih slugu i jednoga pobožnog vojnika od onih koji su mu bili dodijeljeni na službu te ih posla u Jopu pošto im izloži sve.
Sutradan, dok su oni putovali i približavali se gradu, uziđe Petar oko šestog sata na krov kuće da moli. Ogladnje i zaželje nešto pojesti. I dok su mu pripravljali jelo, on pade u zanos: gleda otvoreno nebo i neku posudu-sličnu velikom platnu zavezanu na četiri roglja-gdje silazi i spušta se na zemlju. U njoj bijahu sve vrste četveronožnih životinja, gmazova zemaljskih i ptica nebeskih. I neki mu glas reče: ‘Ustani, Petre, kolji i jedi!’ ‘Nikako, Gospodine-odvrati Petar-jer još nikada nisam jeo ništa pogano i nečisto.’ ‘Što je Bog proglasio čistim, ti ne nazivaj poganim!’ reče mu onaj glas po drugi put. To se ponovi triput i posuda odmah bî uznesena na nebo. Dok je Petar, zbunjen, promišljao što bi moglo značiti viđenje koje je imao, najedanput se pojave na vratima Kornelijevi izaslanici, pošto su se raspitali za Šimunovu kuću, te pozovu i upitaju: ‘Je li ovdje u gostima Šimun zvani Petar?’ Dok je Petar svejednako razmišljao o viđenju, reče mu Duh: ‘Evo te traže tri čovjeka. Hajde ustani, siđi i pođi s njima ne premišljajući, jer sam ih ja poslao!’ Petar siđe k ljudima te im reče: ‘Evo, ja sam onaj koga tražite. Koji je razlog vašem dolasku?’ ‘Stotnik Kornelije-odgovoriše mu-čovjek pravedan i bogobojazan, koji uživa dobar glas kod svega naroda židovskog, primio je zapovijed od anđela svetoga da te dozove u dom svoj i da čuje riječi od tebe.’ Tada ih Petar uvede unutra i gostoljubivo primi.
Sutradan ustade te krenu s njima, a pratila ga i neka braća iz Jope. Sljedećega dana stiže u Cezareju. Tu ih je čekao Kornelije sazvavši rodbinu i bliske prijatelje. Dok je Petar ulazio, Kornelije mu iziđe u susret, pade mu do nogu i pokloni se. A Petar ga podignu i reče mu: ‘Ustani! I ja sam samo čovjek!’ I sve razgovarajući s njim, uđe unutra, nađe veliku skupinu ljudi te im reče: ‘Vi dobro znate da je Židovu zabranjeno družiti se s Nežidovom ili ući mu u kuću, ali je mene Bog poučio da nikoga ne proglašavam poganim ili nečistim. Zato kad bijah pozvan, dođoh bez prigovora. Sada vas želim upitati zašto ste me dozvali.’ ‘Prije četiri dana-odgovori Kornelije-upravo u ovo doba, molio sam u svojoj kući molitvu devetoga sata, i najedanput stade preda me čovjek u sjajnoj odjeći te reče: ›Kornelije, uslišana je molitva tvoja i Bog se sjetio tvojih dobročinstava. Pošalji, dakle, nekoga u Jopu i dozovi Šimuna koji se zove Petar! On je gost u kući Šimuna, kožara, pokraj mora.‹ Ja sam nato odmah poslao ljude k tebi, i ti si dobro učinio što si došao. Sada smo, dakle, svi mi skupljeni pred Bogom da čujemo sve što ti je Gospodin zapovjedio.’ Tada Petar otvori usta svoja i reče: ‘Uistinu, sad istom shvaćam: Bog nije pristran. Naprotiv, njemu je mio u svakom narodu onaj koji ga priznaje i čini što je pravedno. Ovo je uputio Izraelovim sinovima, navješćujući im kao Radosnu vijest spasenje po Isusu Kristu, koji je gospodar svega. Vi znate što je bilo po svoj Judeji, počevši od Galileje, poslije krštenja koje je Ivan propovijedao: kako je Bog Isusa iz Nazareta pomazao Duhom Svetim i snagom te kako je Isus prošao čineći dobro i ozdravljajući sve koje đavao bijaše tlačio, jer Bog bijaše s njim. Mi smo svjedoci svega što je učinio u zemlji židovskoj i u Jeruzalemu, i to on koga su ubili, objesivši ga na križ. Bog ga je uskrisio treći dan i dopustio mu da se pokaže. Ne svemu narodu, već unaprijed od Boga izabranim svjedocima-nama koji smo s njim jeli i s njim pili poslije njegova uskrsnuća od mrtvih. I on nam je zapovjedio da propovijedamo narodu i da svjedočimo da ga je Bog postavio za suca živih i mrtvih. Za njega svjedoče svi proroci da po imenu njegovu prima oproštenje grijeha svaki koji u nj vjeruje…’ Još dok je Petar to govorio, siđe Duh Sveti na sve koji slušahu riječ. Svi obrezani vjernici koji su dopratili Petra bijahu vrlo iznenađeni što se i na pogane izlio dar-Duh Sveti. Jer ih čuše gdje govore tuđim jezicima i slave Boga. Tada Petar reče: ‘Zar može tko uskratiti vodu da budu kršteni ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?’
I naredi da budu kršteni u ime Isusa Krista. Nato ga zamole da ostane s njima neko vrijeme” (Dj 10).
Krštenje poganina Kornelija bio je za povijest Crkve presudan događaj koji je označio prekretnicu. Iza njega je stajao sam Gospodin, koji je htio pokazati da je spasenje dano svim ljudima, a ne samo Židovima. Prema staroj predaji Petar je posvetio Kornelija za prvog biskupa u Cezareji. Kornelije je za progona cara Nerona poginuo mučeničkom smrću i tako krštenjem krvlju zapečatio krštenje vodom, koje mu je Gospodin preko svetog Petra tako čudesno podijelio.
