Požega, hrvatski gradić u zapadnoj Slavoniji ima još jedno manje poznato ime – slavonska Atena. Upravo Požega tu titulu nosi odavno – od vremena Franje Cirakija, Janka Jurkovića, Vjekoslava Babukića, Dobriše Cesarića i ostalih velikana toga kraja. Važna karika toga lanca je Vjekoslav Babukić, samozatajan i marljiv jezikoslovac koji je rodni grad nosio u srcu, govoru i pismu. Umro je na današnji dan 1875. u Zagrebu.
Otac Antun bio je Samoborac koji je došao u Požegu „trbuhom za kruhom“, kao i majka Agata. Otac je otvaranjem licitarskog obrta zavolio Požegu, tako da je Vjekoslav ovdje i rođen. Očekivanja njegova oca razlikovala su se od tradicionalnih; nije htio da sin ide njegovim stopama, nego sve što ima ulaže u njegovo školovanje.
Babukić nakon školovanja surađuje s Gajem , Mažuranićem, Rakovcem i ostalim preporoditeljima. U prvom broju Danice izlazi Granici i Danici, Babukićeva prva i posljednja pjesma. Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga Vjekoslava Babukića (1836.) prva je općenacionalna gramatika, po njoj se učio hrvatski jezik pedesetak godina, a jezik koji je Sabor proglasio službenim 1847. upravo je jezik koji je opisan u njoj. Njome je prvi put kodificirana jezična i pravopisna norma koja se u kontinuitetu dotad izgrađivala već više stoljeća.
Nakon desetaka godina provedenih u Zagrebu, pričao je čisti štokavski jezik. Govor mu je bio „kao da je jučer iz Požege došao“ i kada bi u šali rekao poneku kajkavsku riječ, znao se ugodno nasmijati s društvom. Takav štokavski jezik temelj je njegovih jezičnih reformi.
