3. rujna 1992. preminuo je Bruno Bjelinski, hrvatski skladatelj. Bruno Bjelinski (rođen: Weiss) rodio se 1. studenoga 1909. u židovskoj obitelji u Trstu.
Majka mu je preminula kada je imao svega godinu dana, te ga je otac kasnije odveo u Zagreb gdje ga je odgojila baka. Kao dijete svirao je violinu, a potom i glasovir. Bjelinski je najprije započeo studij prava, koje je i doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu, ali se pravom bavio kratko vrijeme do početka Drugog svjetskog rata. Upisao se na Muzičku akademiju u Zagrebu, koju je završio 1935. u klasi istaknutih umjetnika i pedagoga poput Blagoja Bersa i Franje Dugana.
Već prije rata skladao je nekoliko djela, niz sonata, tokata i suita, ali mu je Drugi svjetski rat prekinuo stvaralaštvo. Tijekom rata, zbog židovskog podrijetla, pobjegao je iz Zagreba u talijansku zonu na Vis gdje je ostao do kraja rata. Kraće je vrijeme predavao u Splitu, ali 1945. se preselio u Zagreb gdje na Muzičkoj akademiji počeo predavati kontrapunkt i polifoniju (1945-77).
Tu je ostvario uspješnu karijeru.
Bjelinski je skladao šest opera, tri baleta, 15 simfonija, te brojnu glazbu za glasovir, čelo, kao i komornu glazbu za glasovir, violinu, violu, fagot i piano duo. Osobitim čarom je pisao za djecu, kojima posvećuje neka od svojim najboljih djela. U opusu za djecu stvaranim 1950.-ih, ističu se Sedam bagatela za klavir, opere Pčelica Maja na riječi Waldemara Bonselsa, Heraklo i Ružno pače, te baleti Pinokio, Petar Pan i Mačak u čizmama. U tim djelima istaknuta je njegova sklonost humoru i ironiji, koje koristi za zabavu i u animaciji mladih slušatelja. U već odmaklom stvaralačkom zanosu nastala je opera Orfej XX. stoljeća, Koncert za Romea i Juliju, te nekoliko simfonija.
Još za života njegova djela stekla su velika priznanja, a bio je i član Hrvatske akademija znanosti i umjetnosti.
