4. lipnja 1989. Poljska – kako je hrabri katolički narod rušio komunizam?

Foto: Valdoria, commons.wikimedia.org

Pobjedom stranke sindikata Solidarnost na prvim slobodnim izborima u Poljskoj održanim 4. lipnja 1989. najavljen je pad komunističkog totalitarizma u Europi koji je u 70 godine mučne i krvave diktature odnio milijune nevinih života.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To je bila i kruna djelovanja prvog antikomunističkog sindikata na čelu sa Lechom Walesom kojim je počela nepovratna obnova Poljske, ali i svih naroda koji su trpili diktaturu komunizma.

Danas nakon gotovo 30 godina Poljaci su s velikim uspjehom lustrirali najveći dio komunističkih kadrova, država je u velikom ekonomskom i društvenom prosperitetu, dok istovremeno u Hrvatskoj postkomunističke elite još uvijek dominiraju medijima i društvom.

Izbori su bili djelomično slobodni jer je PURP (Poljska ujedinjena radnička partija) unaprijed imao garantiranih 65% mjesta u Donjem domu Sejma, poljskog parlamenta. To je pokazalo izrazito veliku antikomunističku opredijeljenost poljskog naroda.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dana 24. kolovoza sastavljena je nova vlada na čelu s Tadeuszom Mazowieckim, koji je tako postao prvi nekomunistički premijer od kraja 1940-ih.

Mnogi stari centri europske višestoljetne civilizacije poput Praga, Budimpešte, Bratislave, Krakova, Lavova, Zagreba, Ljubljane, Gdanjska i mnogih drugih su tijekom 20. stoljeća, a posebno 1945. pali pod vlast okrutnog jednopartijskog i ideološki obojenog sustava zvanog komunizam. To je prouzročilo ne samo velike ljudske, nego i moralne, kulturne, civilizacijske i druge gubitke. Šteta koju je učinio komunizam u zemljama srednje i istočne Europe bila je tako velika da se teško može dugoročno mjeriti sa bilo kojim poremećajima i štetama u modernoj europskoj mirnodopskoj povijesti.

Zbog toga je pad komunizma (Miroljubljive revolucije ili Slom komunizma) i događaji koji su u jesen 1989. u srednjoj i istočnoj Europi doveli do ukidanja komunizma bio prijeloman trenutak u novijoj modernoj povijesti tih zemalja, a dočekan je općim konsenzusom naroda kao put u slobodu. Jedino je manjina komunističkih vlastodržaca i njihovih suradnika sa obiteljima tog represivnog vojno-policijskog sistema to doživjela kao gubitak vlastitih privilegija i upravljanja društvom i podčinjenim državama.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nakon što je narod Poljske promijenio vlast, Mađarska je otvorila granicu s Austrijom i dozvolila Istočnim Nijemcima prijelaz u slobodnu Europu nakon više od 40 godina strahovlade okrutnih komunista. Dana 9. studenoga pao je Berlinski zid i slijedila „Baršunasta revolucija“ u Čehoslovačkoj, a 10. studenoga pao je i komunizam u Bugarskoj.

U narednim godinama došlo je i do (mirnog) raspada Sovjetskog Saveza.

Narodi Europe su slavili raspad monstruma zvanog komunizam, a Božjom providnošću je sve prošlo u miru. Osim u Jugoslaviji, gdje je Titova JNA (sljedbenica partizanskog pokreta i ‘antifašizma’) spremala još jedan pokolj sličan onom 1945. – trebalo je napraviti genocid nad Hrvatima i to se dogodilo na preko 30% okupiranog teritorija gdje više Hrvata nije bilo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tako se 1991. raspala se i Jugoslavija kao jedina od komunističkih država koja se raspala na ‘krvavi način’ uz agresiju vladajućeg srpskog naroda i komunističke vojske JNA na ostale nesrpske narode Jugoslavije (Slovence, Albance, Hrvate i Bošnjake).

Raspad Jugoslavije bio je praćen ratom samo zbog toga što je Jugoslavija u praksi bila velikosrpska tvorevina, uz negiranje nacionalnih, vjerskih i drugih prava nesrspkih naroda. Agresija je bila očekivana jer su Srbi nestankom Jugoslavije izgubili svoj privilegirani položaj koji su imali i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji.

Krvavi raspad Jugoslavije, prve i druge, nasuprot mirnim raspadima drugih komunističkih carstava, pa i stožernog SSSR-a, dokaz je patološkog velikosrpskog karaktera te umjetne tvorevine.

Jugoslavija ne smije nikada više zaživjeti, to garantira i Ustav Hrvatske, ali i totalitaristički simboli Jugoslavije moraju doći pod kazneni progon, kao i svako veličanje te genocidne tvorevine. U Kumrovcu su bili slobodno nošene zastave Jugoslavije s obilježjima zločinačkog režima, a policiji nije palo na pamet podnositi kaznene prijave kao u Slunju ili Kninu prilikom proslave Oluje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Je li to baš slučajnost ili ne, procijenite sami.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.