“Svrha umjetnosti nije, kako se obično misli, prenošenje ideja, propagiranje misli. Svrha umjetnosti je pripremiti čovjeka za smrt, preorati mu, uznemiriti dušu, čineći je tako sposobnom da se okrene dobru.” (Andrej Tarkovski)
Andrej Arsenijevič Tarkovski rodio se 4. travnja 1932. u Zavražju, u ruskoj Ivanovskoj oblasti, kao dijete pjesnika Arsenija Aleksandroviča Tarkovskog i glumice Marije Ivanovne. Ali, on nije bio u njihovoj sjeni gotovo ni trenutka; presudno određen snažnim umjetničkim darovima u obiteljskom stablu, Andrej je tijekom svoga četvrtstoljetnog marljivog i strpljivog filmskog rada snimio (samo) sedam dugometražnih filmova, među kojima je teško izdvojiti neki koji ne zaslužuje status remek-djela. Nakon nagrađivanog diplomskog rada, srednjemetražnog filma “Valjak i violina” (Katok i skripka, 1960.), on je realizirao redom: “Ivanovo djetinjstvo” (Ivanovno detstvo, 1962.), “Andrej Rubljov” (Andrei Rublev, 1966.), “Solaris” (1972.), “Zrcalo” (Zerkalo, 1974.), “Stalker” (1979.), “Nostalgija” (Nostalghia, 1983.) i “Žrtva” (Offret, 1986.).
Mnogi ga opravdano smatraju najvećim ruskim filmskim umjetnikom i jednim od najvećih redatelja u povijesti kinematografije.
Tarkovski je puno radio kao scenarist, filmski montažer i kazališni redatelj. Također je važan kao filmski teoretičar. Režirao je većinu svojih filmova u Sovjetskom Savezu, s izuzetkom njegova zadnja dva filma koja su snimljena u Italiji i Švedskoj. Njegovi filmovi su obilježeni kršćanskom duhovnosti i metafizičkim temama. Drugo što je tipično za njegove filmove je izuzetno dugo trajanje filmova, nedostatak konvencionalne dramske strukture i radnje te nezaboravne slike iznimne ljepote.
Andrej Tarkovski umro je od raka, u dobi od 54 godine.
“Ja vidim kao svoju dužnost poticati odraze u onom što je u svojoj biti ljudsko i vječno u svakoj duši a što počesto zanemarujemo iako nam sudbina leži u vlastitim rukama. Na kraju sve možemo svesti na jednostavni element, jedini nam kojem možemo bazirati svoju egzistenciju – na sposobnost da volimo. Ta sposobnost može u duši rasti da postane temeljni sastojak što određuje smisao života. Moja je zadaća svakoga tko gleda moje filmove učiniti svjesnim potrebe za ljubavlju i potrebe da daje ljubav te svjesnim da ga ljepota čini potpunim.”, riječi su ovog velikana filmske umjetnosti.
Njegove pisane riječi dolaze kao fusnote njegovim filmskim čarolijama koje često govore škrto kad su riječi u pitanju. Ali, baš sve su sadržane u tim filmovima što zvonko pjevaju o talentu i duhu, o izvoru i ušću, o čovjeku i Bogu. “Umjetnik je uvijek sluga i on vječno nastoji otplatiti talent koji mu je kao nekim čudom dat”, rekao je Andrej Tarkovski i tako na svoj način pojasnio sva svoja “odakle?” i “kamo?”, svoj put.
A kamo li nego prema Dobrom.
