Vrlo je važno uvijek naglašavati da su u II. svjetskom ratu i četnici i partizani bili ultimativno za obnovu Jugoslavije. I partizani i četnici su bili protiv postojanja bilo kakve hrvatske države. Obje vojske, i četnici i partizani, imali su u svom službenom nazivu potvrdu da se radi o vojskama Jugoslavije (JVO-četnici i NOVJ-partizani), premda u II. svjetskom ratu ta država nije postojala!
Najveća razlika između Draže Mihajlovića i Josipa Broza Tita bila je ideološke prirode, a to je kako urediti obnovljenu Jugoslaviju.
“Prije će Sava poteći uzvodno, nego Hrvati imati svoju državu” (Josip Broz Tito, 1972)
Foto: fah, wikimedia commons Fotomontaža: narod.hr
Već u rujnu 1941. Draža Mihailović je dostavio izbjegličkoj vladi u Londonu program četničkog pokreta tijekom i po završetku Drugog svjetskog rata. U njemu, između ostalog stoji, nakon obnove Jugoslavije treba:
- „omeđiti ‘de facto’ srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj.”
- „u srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti riješiti ga u ovoj fazi…”
- “izraditi plan za čišćenje ili pomicanje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice.”
- “posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svježim srpskim elementom (Zdravko Dizdar “Četnički zločini”)
Sastanci četničkog i partizanskog vodstva, na čelu s Josipom Brozom Titom i Dražom Mihajlovićem, na najvišoj razini radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv Nijemaca i obnove Jugoslavije dogodili su već u rujnu i listopadu 1941. godine. Inicijativu za suradnju i zajedničku borbu s četnicima, najvećim koljačima II. svjetskog rata, dao je Josip Broz Tito. Neki Titovi prijedlozi i želje o bliskoj suradnji bili su takvi da su ih čak i četnici odbili.
Tako je 27. listopada 1941. u Brajićima (Srbija) održan je sastanak četnika i partizana na najvišem nivou. Na tom sastanku četnici i partizani sklopili su sporazum o zajedničkoj borbi. Partizansku delegaciju zastupali su Josip Broz Tito, Mitar Bakić i Sreten Žujović, a četničku Draža Mihajlović, Dragiša Vasić, četnički potpukovnik Dragoslav Pavlović i kapetan Milorad Mitić, a tome čitajte ovdje:
Četnički general Draža Mihajlović i partizanski vođa Tito dogovorili zajedničku suradnju!
Razgovori u Brajićima bili su pokušaj da se organizira zajednička partizansko-četnička komanda. Sklopljen je tek privremeni sporazum. Tito je podnio Mihajloviću pismene prijedloge u 12 točaka zajedničke borbe, od kojih četnički predstavnici nisu prihvatili: zajedničku oružanu borbu protiv neprijatelja, zajedničko opremanje i snabdijevanje partizanskih i četničkih jedinica, stvaranje zajedničke narodne vlasti na oslobođenom teritoriju kao ni dragovoljnu mobilizaciju. Po ostalim točkama sporazum je postignut.
Četnici – zločinci koji su nacionalni heroji u Srbiji
Što je najpotresnije, četnici su plan genocida nad Hrvatima počeli realizirati u vrijeme NDH kada su počinili brojne pokolje hrvatskog i muslimanskog stanovništva, a pokolje je nastavio i dovršio partizanski pokret na čelu s Titom 1945. godine. Josip Broz Tito je kraj II. svjetskog rata iskoristio za obračun s ‘neprijasteljima, te su partizani počinili strašne pokolje i genocid nad Hrvatima. Pečat pokoljima Hrvata dali su radikalni velikosrbi u partizanima (primjer partizana ubojica kao Simo Dubajić i Đoko Jovanić), uz podršku projugoslavenskih boljševika Hrvata.
Danas je u Srbiji na djelu opća rehabilitacija zločinačkog četništva i genocidnog četničkog vođe Draže Mihailović (jednako kao i Ratka Mladića koji je zapovijedio genocid u Srebrenici). U Srbiji se pravosudno rehabilitira četnički pokret i njegove vođe, otvaraju se muzeji posvećeni četnicima i partizanima (Užice), ulice i trgovi dobivaju mjesta po četnicima, mediji i političari glorificiraju četnički pokret i bave se većinom ‘ustašama iz Hrvatske’, Alojzijem Stepincem, Jasenovcem i drugim temama iz 1941., kao da se rat od 1991. nije niti dogodio.
U tome imaju veliki poticaj iz dijela servilnih ili projugoslavenski orijentiranih političara i medija u Hrvatskoj. Valja istaknuti da takvih pojava u Srbiji nema, tamo nitko ne kritizira četnike, kao niti u Hrvatskoj. Dapače, četnike u Srbiji podržavaju i mediji i političari, premda se radi o zločincima koji su masovno ubijali i u II. svjetskom ratu i u Domovinskom ratu. Dapače, dio medija u Hrvatskoj i Srbiji gotovo sinkrono napada i istjeruje ‘ustaše i fašiste’, koje nitko u Hrvatskoj niti vidi niti pravno rehabilitira, dok o četnicima gotovo ni slova. Tek u posljednje vrijeme izlaze na površinu strahote koje su četnici činili u NDH, gdje su započeli genocid nad hrvatskim i muslimanskim narodom, koji je dovršio upravo partizanski pokret 1945. godine (Bleiburška tragedija).
Nažalost, imena kao Draža Mihajlović, Pavle Đurišić, pop Đujić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić danas su u Srbiji i tamošnjoj javnosti sinonimi za – nacionalne heroje.
Glorifikacija i rehabilitacija četništva prošla je pored svih hrvatskih vlada kao da se nije ni dogodila, bez ijednog upita. Kada su na čelu Srbije bili otvoreni četnici kao Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, hrvatski političari nisu bili zabrinuti. Čak su govorili da su to “novi ljudi koji nemaju veze s ratom”. Za to vrijeme hrvatske vlasti su istjerivali domaće ‘demone’ kao grb HOS-a, ploča u Jasenovcu, pozdrav Za dom spremni, bijelo početno polje hrvatskog grba i druge ‘domaće aktualnosti’, producirane većinom u medijsko-paraobavještajnim krugovima.
Ne zaboravimo nikada – i četnici i partizani se borili za Jugoslaviju!
Nakon propasti Užičke republike u studenom 1941. godine, koju su organizirali zajednički Titovi partizani i Dražini četnici, došlo je do protuofenzive njemačkih snaga u cilju slamanja partizanskih i četničkih pokreta. To je bio i razlog da je dobar dio četničkih jedinica tada pobjegao u istočne dijelove NDH, gdje su odmah počinili brojne krvave pokolje (većinom muslimana), od kojih su napoznatiji u Foči i Goraždu (gdje su ubijene i časne sestre Drinske mučenice).
Komanda Četničkih odreda Jugoslovenske vojske (JVO) se početkom prosinca 1941. godine nalazila u selima podno Ravne gore u Srbiji. Zbog sve većih opasnosti od njemačkih potjera, nakon pada Užičke republike, Draža Mihailović se skrivao po planinama Sandžaka i južne Srbije. U to doba, novi predsjednik jugoslavenske vlade u Londonu Slobodan Jovanović, imenovao je u svojoj vladi Dražu za ministra obrane.
Ne zaboravimo nikada: Draža Mihailović nije bio vođa ‘pijanih četnika’ kakvu sliku je namjerno o tim zločincima stvarala jugoslavenska propaganda, već ministar obrane vlade Jugoslavije u egzilu.
Kralj Petar II ga je shodno tome na osnovu Ukaza unapredio u čin divizijskog generala.
Ne zaboravimo nikada: Draža Mihailović nije bio vođa ‘pijanih koljača’, već general vojske koja se zvala Jugoslavenske vojska u otadžbini (JVO) i imala je podršku vlade Jugoslavije.
Ne zaboravimo nikada: sljedbenici Draže Mihailovića klali su u Vukovaru.
Ne zaboravimo nikada: u Srbiji 90% medija, političara, pa i građana, smatra četništvo pozitivnom pojavom.
Ne zaboravimo nikada: I Tito i Draža Mihailović htjeli su Jugoslaviju, njihove vojske imale su u službenom nazivu jugoslavensko ime (partizani – NOVJ i četnici – JVO).
Ne zaboravimo nikada: u Domovinskom ratu su ponovno kokarda i petokraka zajedno branili Jugoslaviju (primjer Vukovar), i počinili pri tome zajedno strašne zločine nad hrvatskim narodom.
Jasno je da je to stoga jer su Srbi smatrali Jugoslaviju idealnim rješenjem, ako oni u njoj vladaju, pa je čak i treća Savezna Republika Jugoslavija stvorena 1992. godine i trajala je sve do 2003. godine.
Ili mislite da je Slobodan Milošević, jedanko kao i Tito i Draža, bez razloga održavao Jugoslaviju na životu?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
