Antihrvatski pamflet: Uoči obljetnice tragedije u Vukovaru njemački Zeit oslobodilačku akciju Oluja nazvao ‘etničkim čišćenjem’

Internetsko izdanje njemačkog tjednika Die Zeit, objavilo je 17. studenoga, dan prije 25. obljetnice tragedije u Vukovaru, članak pod naslovom “Mržnja prema Srbima u špici sezone”. U članku novinarka Ana Marija Pasic navodno opisuje svoje ljetovanje u Hrvatskoj gdje se tada slavio Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja.

Ona spomen na pobjedu u Domovinskome ratu i oslobodilačko vojnu-redarstvenu akciju “Oluja” u kojoj su nakon četiri godine okupacije pobunjenih Srba oslobođena područja u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu, a omogućene su i oslobodilačke akcije u susjednoj Bosni i Hercegovini, naziva “etničkim čišćenjem” kojim je “Hrvatska protjerala 250.000 Srba”.

U podužoj antihrvatskoj papazjaniji nigdje se ne navodi zašto Hrvati slave 5. kolovoza (autorica piše 4. kolovoza), niti se spominje osuđeni ratni zločinac Milan Martić koji je taj dan zapovijedio evakuaciju Srba s hrvatskog okupiranog područja i kojeg je general Mrkšić, također osuđeni ratni zločinac, proglasio izdajnikom jer je naredio evakuaciju civila iz tzv. Krajine.

U nastavku donosimo prijevod članka s Zeit Online:

Mržnja prema Srbima u špici sezone

Hrvatska se predstavlja modernom, turizam cvjeta. Ipak svake godine u kolovozu u slikovitom primorskom gradiću na Jadranu slavi se ratni zločin.

Predsjednički su izbori u Americi prošli a svijet je sveobuhvatno zgrožen. Od Trumpa, tijekom njegove izborne kampanje, otvoreno propagiran šovinizam, rasizam i bigoterija u Hrvatskoj su već dugo svakodnevica i pripadaju nacionalnom identitetu.

Zastave s poznatom crveno-bijelom šahovnicom vijore se na buri kiteći rub ceste na putu prema Čiovu, gdje živi poznanik, kojeg moj suprug i ja posjećujemo. Kako bi došli do poluotoka u Šibensko-kninskoj županiji vozimo sporo preko mosta kod Trogira. Kolone automobila sporo se kreću magistralom, grad puca po svim šavovima. Turistička je špica sezone u dalmatinskom dijelu Hrvatske.

Naš je poznanik novinar. A gdje je novinar, bolje rečeno ratni reporter, tamo se ubrzo nađe i više njih. Kod doručka koji je postavljen za nas, odmah se služi votka, a na jelovniku su genocid, Srebrenica i jugoslavenski rat.

Građanski rat, koji je doveo do raspada Jugoslavije službeno je završio prije 21 godinu. I dok etnički motivirana ubojstva na Balkanu pripadaju prošlosti, mržnja i odbojnost prema strancima ostaju. Ali ne samo to. Oni su se preimenovali u nacionalni ponos – od Tita propovijedani izraz “bratstvo i jedinstvo”, zamijenjen je jeftinim oblikom fašizma, koji se maskira kao jednostavan nacionalizam.

Hrvatska sigurno nije sama u toj sudbini – njezin susjed Srbija doživljava ponovnu normalizaciju Miloševićevih pristaša, uključujući sadašnjeg premijera Aleksandra Vučića i slavljenog povratka službeno u Den Haagu oslobođenog, ali očito krivog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Šešelj je u zadnje vrijeme organizirao kampanje Srba za Donalda Trumpa, što baš pristaje. Sve mi se to vrtilo kroz glavu kada smo se okupili na dalmatinskoj obali. Pomislih, možda hrvatsko iskustvo može poučiti što proizlazi iz pepela brutalnih sektaških ratova i kako se obnova društva opravdava u svojoj vlastitoj invalidnoj mitologiji.

Tiho je u selu, pakleno vruće, nekoliko krezubih kreatura skupilo se ispred trgovine. Čuje se gužvanje limenki piva u rukama, hrvatske zastave njišu se na ulazu, vrijeme kao da je stalo. Zgrada koja izgleda kao ruševina podsjeća na restoran čija su najbolja vremena očigledno prošla; nekoliko praznih kuća u rohbau fazi koje nikad nisu završene stoje na prodaju; smokve su samonikle i izrastaju iz prozora. Samo pet minuta vožnje autom dalje, svaki kamen obale prekriven je turistima. Na stijenama se nižu novoizgrađene vile s privatnim plažama, upadljivi sportski automobili i gliseri. Srednji sloj u Hrvatskoj više ne postoji.

Za večeru se poslužuje meso, jako puno mesa, tako kako je to uobičajeno na Balkanu. Supruga je prisutnog novinara Bošnjakinja i brine se za autentične priloge. Pljeskavice, punjena pita i orahovac, domaći liker od oraha. Liker teče, u međuvremenu dolazi do manjka cigareta, ali se taj problem brzo rješava, Sunce zalazi a rasprave postaju užarenije. Jedan dan je do 21. godišnjice Operacije Oluja, koja treba podsjećati na trijumfalnu pobjedu Hrvata 1995. i koji se u Hrvatskoj slavi kao veliki blagdan. Da se s tom operacijom nasilno protjeralo otprilike 250.000 Srba koji su živjeli u Krajini, da se tu radi o razornom etničkom čišćenju, to se u ovoj zemlji ne voli čuti.

Četvrtog kolovoza smo se oslobodili od srpskog agresora, neko drugo mišljenje odmah se odbija kao prosrpsko i protuhrvatsko. Tako i ovi novinari, okupljeni zajedno za stolom koji su devedesetih godina svi bili ratni novinari i izvještavali iz raspadajuće Jugoslavije, nisu istog mišljenja. Što vrijeme više odmiče to se više svađaju.

U neko vrijeme susjeda doziva jesmo li vidjeli svjetlosni spektakl koji se priređuje u čast Oluje. Dodaje da Thompson nastupa na blagdan u Kninu, istovremeno žalosno pridodaje da ne može biti tamo. Da ta ultranacionalistička pop-zvijezda Thompson u svojim pjesmama i na svojim nastupima upotrebljava fašističke ustaške krilatice i simbole i da poziva na mržnju prema Srbima, to ona ne spominje.

Odlazimo sljedeće jutro. Vozimo se kroz sela u kojima se na rubu ceste vrte janjci i odojci. Ispred njih stoje muškarci, čija crna odjeća podsjeća na ustaške uniforme. Mi dolazimo kasno navečer i kada stupamo u moj stari dom prisjetih se na ljeto prije 21 godinu. Onda sam se igrala u vrtu, stotine postrojbi u tenkovima vozili su kroz selo prolazeći uz našu kuću. Imala sam 11 godina i čudila sam se zašto su sve grilje zatvorene. Zašto su ulice inače pune zaigrane djece, najednom prazne, i zašto je prašina na cestama djelovala sivo. To je bilo jedno drugo ljeto.

Nekoliko dana kasnije u našem selu održava se utrka magaraca i nevoljko vučem svojeg supruga sa sobom. Spektakl koji se svake godine održava za turiste relikt je iz Titovog doba. Malo središte sela zatrpano je stanovnicima, uzbuđenom djecom i turistima, na čijim se zgrčenim licima može prepoznati da ne znaju što bi trebali o tom događanju misliti. Osjeća se miris kao u mojem djetinjstvu, šećerne vate i soft sladoleda, po moru, prženoj ribi i domaćim specijalitetima, fritula i kroštula. Pjevačica s mini-valom pjeva stare pop-uratke praćena klavijaturama. Sve se čini kao prije.

Dok se potpuno isto kao u starim jugoslavenskim vremenima prodaju neuporabljive kičaste plastične igračke a magarci idu cestom gore dolje, moj se pogled zaustavlja na jednoj maloj djevojčici u crnoj majici. Možda jedva četverogodišnjakinja s kečkama sjedi na ramenima svojega oca, koji isto tako nosi crnu majicu s natpisom Oluja 95. I najedanput vidim cijelu obitelj, svi u crnim gornjim dijelovima odjeće s istim natpisom. Kao da slave neku glazbenu skupinu ili njihov najdraži nogometni klub. Ali oni slave ratni zločin. Ljutim se na tu obitelj, na selo koje skreće pogled, na glupe turiste koji ne žele shvatiti, ljutim se na svaku ćelavu glavu koju ove večeri vidim i ljutim se na to što sam svojeg supruga dovela ovamo, čija je kćer napola Srpkinja. Nakon par piva uz glasnu turbo-folk glazbu u mjesnoj gostionici idemo razočarano kući, s time da smo suglasni da je bolje manje vidjeti, manje znati.

Nekoliko tjedana kasnije krećemo kući, kratko prije izbora, vlada se već prije više mjeseci raspala. U zrakoplovu dobro osunčani i usprkos svemu zadovoljni opet vidim jednu mladu obitelj, ovaj put bez crnih majica, ali na ruci muža stoji crnim slovima “Hrvat since 1995”, “Hrvat od 1995”.

Mislim na Siriju i Irak. Nadam se da se za 20 godina neće neki mladi sirijski izbjeglica vratiti u svoju domovinu kako bi ustanovio da se tamo masakri i masovna protjerivanja revidiraju, preoblikuju ili jednostavno uzimaju kao razlog za proslavu. Također mislim na Trumpa i njegova predizborna obećanja da će protjerati milijune imigranata, predstavljena kao borbeni uzvici na nekoj nogometnoj utakmici, s crvenom “Make America Great Again”-šiltericom na glavi.

* Ana Marija Pasic, rođena je 1984. u Calwu, njemačkom gradu 33 km zapadno od Stuttgarta. Studirala je književnost, kulturu i medijske znanosti na Sveučilištu Siegen te primijenjenu književnost na Slobodnom sveučilištu u Berlinu, na kojem je diplomirala s temom jugoslavenskih partizanskih filmova. Tijekom studiranja radila je u internetskoj redakciji i lektoratu nakladnika Suhrkamp i u odjelu za programe Goethe Instituta u Zagrebu. Kao slobodna autorica živi u Brooklynu, New York.