Blagdan Svete Obitelji – Što je o vrijednosti obitelji, rada i molitve podučavao Alojzije Stepinac?

Foto: wikimedia commons

Što je u teško ratno vrijeme 1943., o blagdanu Svete Obitelji, o vrijednosti obitelji, rada i molitve učio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac? Njegove pastirske i proročke riječi danas imaju aktulano značenje kao i nekada.

Propovijed nadbiskupa Alojzija Stepinca učenicama Domaćinske škole u Zagrebu prigodom blagdana Svete Obitelji, 1943. godine:

“Drage učenice domaćinske škole! Blagdan svete Obitelji, koji nam Crkva svake godine dovodi pred oči, pun je, možda više nego ikoji drugi, mnogih i divnih pouka za ljudski život. Svaki stalež, svako doba, svaki spol naći će u svetoj Obitelji primjera koji mu mogu poslužiti za napredak u ovom životu i za postignuće vječnoga života. Ali na jedan primjer napose, htio bih danas svrnuti vaše oči, a to je primjer rada. Sveta Obitelj nas uči da svaki čovjek mora raditi. Sveta Obitelj uči nas da je rad časna stvar. Sveta Obitelj uči nas da najprije vršimo svoje staleške dužnosti. Sveta Obitelj uči nas da svaki rad mora pratiti molitva. Sveta Obitelj uči nas da rad donosi blagoslov za vremeniti i vječni život. Pogledajmo ove istine, kako bi se naučili pravo cijeniti rad i tako izbijemo koristi za vremeniti i vječni život.

Sveta Obitelj uči nas da čovjek mora raditi! U Sv. Obitelji ponajprije radi Sv. Josip, koji je glava Sv. Obitelji i odgovoran za njezino uzdržavanje. U Sv. Obitelji radi Blažena Djevica Marija, koja vrši ulogu domaćice. Radi Isus Krist, čim mu to sile dopuštaju i dok god ne počne s drugim radom, s javnim propovijedanjem Evanđelja. Mora dakle, raditi i svaki od nas, bez razlike kako se zvao, koji nije spriječen bolešću ili mu je inače onemogućen rad. Zašto? Pred padom prvog čovjeka, rad je bio zabavan. Nakon pada prvog čovjeka, Bog mu za kaznu zabavu mijenja u osjetljivu pokoru, kada izreče sud nad Adamom:

“U znoju lica svoga jesti ćeš kruh. dok se ne vratiš u zemlju od koje si uzet!” (Post 3, 19). Ako bi čovjek pokušao prestupiti ovu odredbu, onda može biti siguran, da si sam potpisuje smrtnu osudu. Jer, recite mi, što bi bilo od ljudskog društva, kada bi svi ljudi prestali obrađivati zemlju? Neminovna posljedica toga bila bi glad, a onda propast svega čovječanstva. Zato svaki normalan čovjek ćuti u sebi potrebu za radom, kao što kaže lijepo strpljivi Job: “Čovjek je stvoren za rad, a ptica za let!” (Job 5, 7).

Kako bijedno u poredbi s Blaženom Djevicom Marijom izgledaju one žene našega doba, koje sate i sate gube pred ogledalom za mazanje usnica, za razne druge ludorije umjesto da rukama, koje je dao Bog, posluže da u redu drže kuću i obitelj, da umnažaju njezino blagostanje, unose u nju zadovoljstvo, radost i veselje. Takvim ženama, takvim domaćicama, valjalo bi staviti pred zrcalo, pred kojim gube vrijeme, natpis iz Sv. Pisma: “Idi k mravu lijenčino i promatraj putove njegove i uči se mudrosti!” (Izr 6, 6).

Sveta Obitelj nas uči daje rad časna stvar! Jer što može biti časnije od onoga, što je sam Sin Božji svojim primjerom i svojim naukom posvetio. Ništa se ne čudimo starim poganima, koji su tjelesni rad smatrali za sramotu, jer kada nisu poznavali pravoga Boga, nisu poznavali ni onoga, što iz objave Božje izvire. To je neznanje raspršio svojim primjerom Isus Krist. Za hranitelja odabire si drvodjelju, Sv. Josipa. S njime u zajednici radi sve do svoje tridesete godine života. Za svoje apostole nije odabrao ohole filozofe, bilo grčke bilo rimske, nego siromašne ribare galilejske, koji su svojim rukama zarađivali kruh svagdašnji. Nije dakle ništa ponižavajuće za ženu, pa nosila baš i doktorski naslov, zasukati rukave i raditi u kući, ako nije ničim spriječena. Nego je znak plitkoga uma i ohola srca, kada se netko stidi svakodnevnog posla u kući, zato što je možda iz imućnije obitelji ili “plemenitijeg” roda.

Majka Božja je bila kraljevskog roda, pa se nije stidjela niti jednog posla, što ga sobom donosi zvanje žene. A Isus Krist bio je i jest “Kralj kraljeva i Gospodar gospodara” (1 Tim 6, 15), pa se nije stidio reći: “Nisam došao da drugi meni služe, nego da Ja drugima služim!” . Nije zato ništa čudno, ako danas već i država iz čisto materijalnih interesa uspostavlja “časnu radnu službu”.

Sveta Obitelj uči nas, da najprije radimo ono, na što smo obavezni prema svom zvanju. Danas se ljudsko društvo raščlanilo u bezbroj zvanja, jer tako iziskuju potrebe života našega doba. Sva ta bezbrojna zvanja slična su mnogim udovima jednoga tijela. Sva ta zvanja slična su mnogim kotačićima, koji zadiru jedan u drugi, da ura može normalno raditi. I same razumijete, da sat ne bi mogao pravilno funkcionirati, ako svaki kotačić ne bi bio na svome mjestu. I čitavo ljudsko tijelo moralo bi klonuti, ako bi recimo, želudac otkazao svaku funkciju.

I u čitavom ljudskom društvu moraju nastati smetnje, ako se počinju zanemarivati staleške dužnosti. Izgleda dakle, ne samo komično, nego postaje i tragično, kada vidimo danas s kakvom lakoumnošću žena odbacuje poziv revne domaćice, majke ili odgojiteljice djece, pa stavlja pušku na rame, bilo pod titulom “drugarice” ili kojom drugom, kako bi vojevala u šumi, za slobodu naroda. Bilo bi svakako zanimljivo znati, koliki je postotak od tih došao onamo zato, što su pazile na svoju žensku čast i poštenje? A jer su tako malo pazile i paze na nju, zato će se na lakoumnima i neraskajanima sigurno ispuniti ona teška riječ Sv. Pisma: “Svaka žena koja je bludnica, biti će zgažena kao smeće na ulici!” (Sir 9, 10).

Sveta Obitelj uči nas da svaki rad mora pratiti molitva. Koliko god Katolička crkva cijeni rad, toliko je opet daleko od toga da bi slijedila zablude našega vremena, koje su od rada stvorile idole, smatrajući daje on sam izvor svemu blagostanju i dovoljan usrećiti čovjeka sama po sebi. Ne! Naša narodna poslovica lijepo kaže i vrijedno ju je zapamtiti – kako došlo, tako i prošlo! Što se bez Boga stvori i stekne, slično je jabuci u koju se odmah u zametku uvalio crv. Izgleda da miruje, ali ju ipak konačno izgrize, te pada sa stabla bez koristi. Naučite se zato, drage učenice, da vašem radu prethodi molitva, prati ga i završi, kao što ste nekoć učile: “Djela naša molimo Te, Gospodine, milošću svojom preteci i pomoću prati, da svaka naša molitva i rad s Tobom vazda započinje i po Tebi započet da se dovrši po Kristu Gospodinu našemu”. Da to nije nikakva bajka, nego čista istina, dovoljno je da se sjetite apostola na ribolovu. “Hajde u dubinu i bacite svoje mreže za lov”, poziva Krist apostole. A Šimun Petar odgovori: “Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa nismo uhvatili, ali na tvoju riječ bacit ću mrežu” (Lk 5, 4- 7). I učinivši to uhvatiše veliku množinu riba, da im se mreža razdirala. Istina je dakle ona riječ – s molitvom li začneš svoje djelo, pola si ga svršio zacijelo!

Sv. Obitelj uči nas konačno, da takav rad donosi blagoslov za vremenit i vječni život. Rad je težak i nesnosan teret samo za onoga, koji ga gleda ljudskim očima, a ne očima vjere. Jer kada se rad promatra očima vjere, onda se ispunjava ona riječ Isusa Krista: “Jaram je moj sladak i breme je moje lako!” (Mt 11, 30). Korijen rada je doduše gorak, ali plod mu je sladak. Zato se uvijek više zadovoljnih ljudi nađe među revnim radnicima, nego li među pospanim lijenčinama. A osim toga, kako se može i zamisliti materijalno blagostanje pojedinca, obitelji, naroda, države, ako se ruke budu prekrižile u krilu, umjesto zasukali rukavi za rad? I zar bi mnogi kukao u starosti, da je znao iskoristiti vrijeme u mladosti i pošteno raditi? Kada su jednog siromašnog Rimljanina, koji je svojim marljivim radom stekao imetak, optužili za čarobnjaštvo i doveli pred senat, donese on svoje oruđe i pokaže ga uz riječi: “Evo moje čarobnjaštvo. Nažalost ne mogu vam još pokazati i teški znoj, jer se već posušio”.

Ali pošteni rad osigurava nam i vječni život. Jer ako je on od Boga naložen kao pokora nakon pada Adamova, to je onda sigurno, ako je vršen s pravom nakanom, vrijedan toliko koliko i molitva. Vidite li dakle, drage učenice, kakvo se golemo blago krije u poštenom radu! Osigurava nam mir srca, diže u nama ponos, unosi zadovoljstvo u obitelj, podiže obiteljsko i narodno blagostanje, jamči nam vječni život prema riječima Kristovim: “Dostojan je radnik svoje plaće!” (Lk 10, 7).”

Alojzije Stepinac, Katolički list br. 7, (1943)

Izvor: narod.hr