Blagdan sv. Kvirina, zaštitnika Sisačke biskupije i Grada Siska, svečano je proslavljen u ponedjeljak 4. lipnja, misnim slavljem u bazilici sv. Kvirina koje je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, bjelovarsko-križevačkim biskupom Vjekoslavom Huzjakom, vojnim ordinarijem Jurom Boganom, zagrebačkim pomoćnim biskupima Mijom Gorskim i Ivanom Šaškom, provincijalom Hrvatske kapucinske provincije Jurom Šarčevićem, rektorom bazilike mons. Zdravkom Novakom i sedamdesetak svećenika.
Misnom slavlju prethodila je svečana procesija od sisačke katedrale Uzvišenja svetog Križa, ulicama grada do bazilike Sv. Kvirina u kojoj su sudjelovali predstavnici župa, mladih, krizmanika i prvopričesnika, policajaca i vojnika, udruga proizašlih iz Domovinskog rata, članova KUD-ova, vatrogasaca. Slavlju su prisustvovali i predstavnici županijskih, gradskih i općinskih vlasti s područja biskupije.
Na početku je sve okupljene pozdravio biskup Košić istaknuvši kako je osobitost ovogodišnjeg Kvirinova to što je tradicionalna procesija od katedrale do bazilike krenula ispred kipa bl. Alojzija Stepinca postavljenog pred katedralom na njegov 120. rođendan. „Zanimljivo kako su sv. Kvirin i bl. Alojzije povezani ne samo ovom procesijom, nego i životom, zalaganjem za Crkvu i mučeništvom. I mi danas trpimo zbog svoje vjere, ali na to smo ponosni, da možemo nešto za ime Isusovo i trpjeti. Neka zagovor sv. Kvirina pomogne svima nama koji smo okupljeni danas na ovom slavlju, da poput naših svetih pastira hrabro svjedočimo svoju ljubav prema Gospodinu Isusu i neustrašivo se zalažemo za boljitak naše domovine“, rekao je biskup zahvalivši nadbiskupu na dolasku.
Nadbiskup Hranić: ‘Svima nama želim hrabrost svakodnevnog obraćenja i postojanost u tom nastojanju’
Govoreći o pročitanom evanđelju po Mateju u kojem Isus unaprijed upozorava svoje učenike da će biti bičevani po sinagogama, da će ih poradi njega voditi pred upravitelje i kraljeve, te da će ih mrziti zbog njegova imena, biskup Hranić je rekao kako je mučeništvo bilo iskustvo i sv. Kvirina. „Janjci bježe pred vukovima. Tako je i biskup Kvirin pokušao pobjeći i sakriti se za vrijeme Dioklecijanovih progona. No, namjesnik cara Dioklecijana Maksim, ga je uhvatio. Kvirin je odlučno odbio žrtvovanje poganskim bogovima i svjesno prihvatio mučeničku sudbinu. Izbatinan je bio bačen u zatvor, a onda osuđen na smrt i u današnjem Sombatelju u Mađarskoj, s mlinskim kamenom o vratu, na današnji dan, bio je bačen u rijeku Rabu. Umirući je ispovjedio svoje uvjerenje da tek sada do kraja ostvaruje svoju svećeničku službu kad – po uzoru na Isusa – samoga sebe prinosi za žrtvu. I tako je do zadnjega dana ostao uzoran svećenik i biskup te se potvrdio kao čovjek čvrstih kršćanskih uvjerenja i dosljedan svjedok duboke osobne vjere u Isusa Krista. Ono što je vjerovao dosljedno je živio, naviještao i posvjedočio svojom mučeničkom smrću“.
U nastavku biskup Hranić je rekao kako su i danas u raskršćanjenoj Europi i u našem hrvatskom društvu poželjni i potrebni takvi ljudi poput Kvirina. „Živimo u vremenu u kojemu se, istina, od nas ovdje danas više ne traži mučeništvo u smislu prolijevanja krvi, no građani smo hrvatskog društva, koje se ponosi time što naprijed ide – sve više – kao da Boga nema te koje na različite načine negoduje i kontestira zbog prisutnosti kršćana u životu društva. Isus Krist i njegovo Evanđelje, evanđeoske vrednote koje su iznjedrile i oblikovale naš hrvatski narod, njegov identitet te europsku civilizaciju i kulturu ne samo da su postali nepotrebni u oblikovanju zakonskih rješenja i usmjerenja za budućnost hrvatskog društva, nego ih se sve više i sve češće interpretira kao nešto natražno, reakcionarno i konzervativno, neprosvijećeno – i zato opasno, te ih se žigoše kao pravu prijetnju sekularnoj državi. ‘Neće nam valjda Kaptol pisati zakone!’ Glas i kler Katoličke Crkve u Hrvatskoj treba, zato, uništiti ili ih barem ozbiljno kompromitirati, te tako marginalizirati i ušutkati i kršćansku poruku te evanđeoski glas u javnom društvenom životu. Istodobno susrećemo tolike ljude i nas katolike te vjernike drugih kršćanskih konfesija bez ikakvih stavova. Gdje su i koliko imamo ljudi koji postojano stoje uz istinu, pravdu, dobrotu, poštenje, solidarnost, odgovornost, milosrđe, koji su veći od parcijalnih interesa, čitavim svojim bićem i srcem u službi isključivo općega dobra?! Toliki od nas slijedimo i činimo isključivo ono što je nama osobno lakše, jednostavnije i komotnije. Nismo ni vrući, ni hladni, nego jednostavno mlaki. Nismo ni za kakve napore u životu, no ipak nas život, različita pitanja, izazovi i nevolje zaskaču i od nas traže reakciju. Nismo ni za kakvo odricanje i žrtvu, a ipak u životu moramo donositi odluke. Svaka pak ozbiljna odluka u sebi uključuje spremnost nečega se odreći i uz nešto prionuti te tome ostati vjeran, ne pitajući za cijenu i za žrtvu“, ustvrdio je nadbiskup te dodao kako bez ljudi s takvim čvrstim stavovima i uvjerenjima nema i ne može biti nikakvoga napretka ni na kojemu području života. „Bez takvih osoba nema stabilnih brakova i čvrstih obitelji, nema čvrstih prijateljstava, nema konstruktivnih zajednica i građanskih udruga, nema ozbiljnih političkih stranaka niti nositelja gospodarskog i društvenog razvoja, sposobnih mijenjati društveno ozračje, vući naprijed i unaprjeđivati čitavo društvo. Žrtvovati sebe, svoj život, svoje vrijeme, svoju komotnost, svoje interese, dragovoljno darivati svoje znanje i sposobnosti i stavljati ih u službu općega dobra, velikodušno služiti i onima koji nam nikada neće moći uzvratiti, štoviše i onima koji iskorištavaju našu dobrotu – velik je čin hrabrosti i povjerenja u Boga i vjere u njegovu ljubav koja daje da njegovo sunca sja i zlima i dobrima i da njegova kiša pada i pravednicima i nepravednicima“.
Na kraju, nadbiskup je zaključio kako je danas puno lakše biti hrabar, nego postojan. „Malo je hrabrih, ali je još manje postojanih osoba. Kad si hrabar, naiđeš na poteškoću, podneseš ju i ideš dalje. A postojanost zahtijeva dugotrajnost u dobroti, u dobrim odlukama i dobrim djelima, dugi niz godina – do kraja života. Tako se od nas kršćana zahtijeva postojanost u vjeri, nadi i ljubavi jer su to stvarnosti koje su trajno ugrožene u ovom smrtnom životu. Dakle, postojanost se ne suprotstavlja poteškoćama izvana, nego iznutra. Svima nama želim hrabrost svakodnevnog obraćenja i postojanost u tom nastojanju“.
Proslavi je prethodila devetnica posvećena Duhu Svetom kojom su se Siščani i hodočasnici u bazilici duhovno pripravljali za proslavu svoga zaštitnika. Već tradicionalno, i ove godine prvog dana devetnice biskup Košić je troje vjernika uručio „Odlikovanje sv. Kvirina”, znak priznanja u Sisačkoj biskupiji onima koji se posebno trude životom svjedočiti vjeru.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
