Sisački biskup Vlado Košić blagoslovio je u subotu 9. srpnja u selu Crnac (sisačka župa Pohoda BDM), spomen-ploču i križ za 116 ranjenika koje su u svibnju 1945. partizani odveli iz sisačke bolnice, a njih 114 i ubili pucnjem u zatiljak te im tijela bacili u Savu nizvodno od Crnca. Nakon blagoslova biskup je u kapeli sv. Mihovila predvodio misu zadušnicu za ubijene u zajedništvu s domaćim župnikom vlč. Brankom Koretićem.
Blagoslovu i misi su uz domaće vjernike nazočili i članovi Udruge „Hrvatski domobran“ iz Siska, članovi Odbora Sisačko-moslavačke županije za obilježavanje mjesta stradanja komunističkog terora na čelu s predsjednikom Josipom Frkovićem. Nakon blagoslova biskupa i sve okupljene pozdravio je branitelj i otac poginulog branitelja Ante Živković podsjetivši na partizanske zločine učinjene u Sisku nakon 1945. godine.
U homiliji biskup je rekao kako se sličnost ovog zločina potpuno podudara s nasilnim odvođenjem preko 470 ranjenika iz zagrebačke bolnice Sveti Duh na Žumberak, gdje su ubijeni i bačeni u jamu Jazovku. „Sličnost je također veoma očita i s najnovijim zločinom počinjenim nakon pada Vukovara 18. studenog 1991., kada su srpski osvajači ušli u bolnicu i odveli ranjenike i likvidirali njih preko 200 na Ovčari. Veoma je to također nalik na genocid izvršen od srpskih snaga nad muslimanima u srpnju 1995., kada je u Srebrnici pobijeno preko 8 tisuća ljudi. Upravo se u ponedjeljak, 11. srpnja obilježava taj zločin. Da nije bilo VRA Oluje u kolovozu 1995., još veći zločin bio bi se dogodio nad stanovništvom Bihaća koji je bio pred padom, a to je spriječila Hrvatska vojska oslobodivši ga. Kako su strašni ti događaji i kako nas užasavaju! Očito su ti zločini djela tame, djela zloga, jer su se uvijek ta pogubljenja događala pod velom tame i po noći, želeći valjda da se nikada ne rasvijetle niti dođu na vidjelo. Pa ipak, prema onoj narodnoj: zaklela se zemlja raju, da se sve tajne doznaju, ništa nije moguće sakriti što je zlo jer dobar se glas daleko čuje, a zli još dalje. A duše su pravednika u ruci Božjoj – kaže Knjiga mudrosti – i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru. Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti. Za malo muke zadobili su dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni. Iskušao ih je kao zlato u taljici i primio ih kao žrtvu paljenicu’. Ove riječi Pisma mogu se u potpunosti primijeniti na ubijene u svibnju 1945. kojima smo prije mise postavili ovdje, uz kapelu sv. Mihaela u Crncu ‘križ istine’ i spomen-ploču i za koje prikazujemo Bogu ovu svetu misu jer njihov nestanak tj. ubojstvo za njih je bio velika nesreća i njihov odlazak s ovoga svijeta čini se ljudima kao propast, ali – kaže Knjiga mudrosti – ‘oni su u miru: ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti’. Ubijeni su kao ranjenici, kao razoružani vojnici i civili, izvedeni iz bolnice da bi bili smaknuti i njihova tijela bačena u Savu, poput nekog otpada koji se k tome želi sakriti, za koji se želi da ga voda odnese. Ali proteklo je mnogo vode Savom, a uspomenu na njihovo ubojstvo nije odnio zaborav jer mi smo ovdje da bismo se sjećali, da bismo njihovu uspomenu čuvali i da bismo se za njih molili. Jedno od duhovnih djela milosrđa – a sada, u Godini Božjeg milosrđa to osobito želimo činiti – jest: za žive se i za mrtve Bogu moliti“, poručio je biskup te pozvao na molitvu za duše ubijenih ranjenika i svih žrtava Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, te članove njihovih obitelji.
Govoreći o pročitanom Evanđelju po Luki u kojem je Isus prikazan kao onaj koji i mrtvima daje život biskup je rekao da su tu znakovite dvije Isusove riječi: ‘Ne plači!’ i ‘Mladiću, kažem ti, ustani!’, jednu koju kaže majci, a drugu mrtvom sinu. „O kada bi Gospodin i našim neutješenim majkama, udovicama i siročadi, kako u Drugom svjetskom tako i u Domovinskom ratu, rekao te riječi! I kada bi mrtve pridigao! No, ako bolje razmislimo, mi to neprestano i doživljavamo od Gospodina. Zar nije naš narod bio pred istrebljenjem kad su ovim područjima Lijepe naše haračili Osmanlije? Hrvatska je bila svedena na tzv. ‘reliquiae reliquiarum olim gloriosis regni Croatiae – ostatke ostataka nekoć slavnog hrvatskog kraljevstva’. Pa ipak je opstala! Nije li to čudo Božje koje nam je darovano zbog čiste ljubavi koju Bog ima prema našem narodu? Nije li i nakon Drugog svjetskog rata, nakon što su stotine tisuća naših, i to mahom mladih, ljudi bili poubijani bez suda, bez prava da se brane, bez ikakvog poštivanja njihova ljudskog dostojanstva – i naša Domovina bila desetkovana, demografski opustošena i tužna jer je neutješena majka, kako ju prikazuje spomenik na Bleiburškom polju – plakala poput Rahele koja je izgubila djecu svoju znajući da ih nema? Ako smo imenovali za osmanlijskih osvajanja neprijatelje – bili su to Turci, tada treba reći da su za ovaj pogrom bili krivi četnici i komunisti. No, usprkos tome što su našem narodu učinili, naš je narod opstao. Maršal-krvnik našeg naroda rekao je da nikada više neće hrvatski narod imati svoju državu, da će prije Sava poteći od Siska prema Zagrebu negoli se to dogodi, a sin ovog mjesta, general Janko Bobetko napisao je knjigu: ‘Sava je ipak potekla uzvodno!’ Nije li i to čudo Božje ljubavi prema nama? Nije li i u Domovinskom ratu, u kojem su srpski ekspanzionisti željeli ne samo pokoriti naš narod, nego ga i pobiti, raseliti i sve hrvatsko spaliti i uništiti, Bog opet učinio čudo prema našem narodu, oživivši ga i dajući mu snage da – poput biblijskog Davida koji je praćkom pobijedio do zuba naoružanog diva Filistejca, Golijata – pobijedi i obrani tako svoju domovinu, usprkos protivljenju mnogih, ali uz mudro vodstvo prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, uz nesebičnu žrtvu brojnih hrvatskih branitelja, uz molitve cijelog katoličkog naroda, te posebno s blagoslovom Petra onih dana, svetog Pape Ivana Pavla II.? Mi, sudionici tih događaja, znamo da je to bilo čudo, a oni koji nisu u tome sudjelovali ili ne žele ni mir ni dobro hrvatskom narodu, to niječu i ne priznaju. Pa ipak, mi smo još uvijek tu, premda nam danas prijete novi pogromi, nove opasnosti i nove ugroze“, rekao je biskup te na kraju upozorio na aktualnu opasnost za opstanak našeg naroda, takozvanu bijelu kugu.
Na kraju je biskupu na dolasku zahvalio vlč. Koretić istaknuvši kako je obveza svih vjernika ove župe, a posebno onih u Crncu, da njeguju ovaj spomen i mole za stradale na ovom području.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
