Datum 17. rujna 1991. godine, jedan je od datuma novije vinkovačke povijesti, upisan crnim slovima. Naime, toga dana je agresorskim projektilima zapaljena vinkovačka knjižnica, a u požaru je izgorjelo oko 85 tisuća knjiga, među kojima i cjelokupna rukopisna ostavština Josipa Kozarca, Vladimira Kovačića i Joze Ivakića.
Zbog svoje prometne i strateške važnosti Vinkovci su nazvani “vrata Hrvatske”.
Prizor razorene knjižnice među prvima je vidio član Kriznog stožera 1991. godine Marko Landeka: “To je bilo stvarno nešto strašno kada smo vidjeli knjižnicu, oni su nju još gađali maljutkama, jer je između Pikove zgrade i knjižnice bilo jako puno žica, sve što je prebacivalo preko Pikove zgrade padalo je na knjižicu i bilo je strašno.”
“Knjižnice su dijelile sudbinu svojih korisnika, a kroz stradanja knjižnica može se pratiti i dinamika agresije, uništavanja svega što je hrvatsko,” istaknuo je Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.
Vinkovačka čitaonica, utemeljena je 9. kolovoza 1875. g. u kavani “Zum Keiser von Öesterreich” za banovanja Ivana Mažuranića, kada su Vinkovci bili sastavni dio Vojne krajine. Čitaonicu su osnovala 33 člana, ugledni građani Vinkovaca: Antun Lisac, okružni školski nadzornik, časnik Antun pl. Kurelec (prvi predsjednik), prof. Martin Seneković, profesori Mijo i Pero Brašnić, dr. Oton Kučera, poznati astronom i fizičar, Slavko Cuvaj, kasnije ban i kraljevski komesar, dr. Hugo Blum i dr.
U tim godinama Čitaonica je bila omiljeno središte i stjecalište sveukupne društvenosti u Vinkovcima. Od 1877. g. Vinkovačka čitaonica djeluje u gostionici “Millitär – Wirtshaus” (danas «Šumarski dom», na uglu Gundulićeve i Glagoljaške ulice), a od 1897. g. u gostionici «Crni konjić» (“Zum schwarzen Rössel”), koja će biti otkupljena, a potom zahvaljujući Hrvatskoj čitaonici tu će nastati Hrvatski dom. Godine 1882. kupljena je prva knjiga napisana na hrvatskome jeziku Književno cvijeće Lavoslava Kučere, a Knjižnica je bila pretplaćena na 28 listova (polovica na njemačkom jeziku, a polovica na hrvatskom jeziku).
Već se ranije upotrebljavao naziv Hrvatska čitaonica. No, službeno je uveden istom 14. siječnja 1900. g. pod predsjedništvom pukovnika Ivana pl. Domca i tajnika, profesora i kanonika Stjepana Đaković te poznatih članova književnika Josipa Kozarca, sveučilišnog profesora i arheologa dr. Josipa Brunschmita, kada je Čitaonica bila na vrhuncu svoje moći i slave. Prigodom 25 godišnjeg jubileja izdana je Spomenica. Tada pristiže i prvi glasovir iz Beča u Vinkovce, odnosno u Hrvatsku čitaonicu. Naziv Čitaonica zadržan je zbog tradicije, iako i tada djeluje i kao knjižnica. Poslije II. svjetskog rata objedinjuju se u nazivu oba sadržaja: knjižnični i čitaonički.
Čitaonica se od početka bavila kulturno-prosvjetnim radom pa su u Vinkovcima organizirane razne proslave vezane uz značajne datume. Od 1906. g., zahvaljujući Hrvatskoj čitaonici, u gradu je postojao i nastavnik glazbe sa završenim konzervatorijem, što je znatno unaprijedilo glazbeni život.
Za vrijeme I. svjetskog rata Čitaonica nije radila. Svoj rad obnavlja 2. travnja 1918. g. Početkom 1919. g. ima 143 člana, radi se aktivno, djeluje pjevački zbor, organiziraju se koncerti, kazališne predstave i društvene zabave. Vinkovci su 1920. g. službeno dobili status grada. Povećava se broj članova te 1923. g. Čitaonica broji 318 članova. Međutim, od 1926. do 1936. g. dolazi do naglog smanjivanja aktivnosti zbog teških političkih prilika te Hrvatska čitaonica uglavnom životari. No, pojedinci kao i Ilija Abjanić, poklanjali su knjige i časopise, nastojeći usmjeriti duhovni interes čitatelja.
Vrijeme II. svjetskog rata je također teško razdoblje u povijesti Čitaonice jer u njezinim prostorima su smješteni njemački vojnici.
U ljeto 1945. g. Hrvatska čitaonica se ujedinjuje s knjižnicom željezničara i komunistička vlast daje ime Knjižnica i čitaonica Narodnog fronta.
Narodna knjižnica i čitaonica Vinkovci 1991.g. je posjedovala: 75 000 svezaka knjiga, 1239 svezaka časopisa, 365 dijafilmova te 523 gramofonske ploče ozbiljne glazbe.
Pogođena neprijateljskim granatama, u noći 16. na 17. rujna 1991. godine, u cijelosti je izgorjela.
