Rasprava oko abortusa koja dijeli duhove u Hrvatskoj ni u čemu se bitnome ne razlikuje od istih bilo gdje drugdje u svijetu. I dok se eugenički motivi još i mogu shvatiti razumno, kao i dijete koje je nastalo kao posljedica silovanja, sve druge motivacije i argumentacije smjesa su gluposti, neodgovornosti, obijesti i napada na zdravi razum. Tako je i sudac Šeparović povezao praksu abortusa u kontekstu “ženinog prava na privatnost”, kao da je raspolaganje tuđim (!) životom stvar privatnosti druge osobe koja ga želi odstraniti. I to “privatno” u javnoj ustanovi. Druga bedastoća jest “pravo na izbor” žene, kao da su tuđi život i smrt objekt “izbora” bilo koga drugoga. Treći biser jest da “žena sa svojim tijelom ima pravo raditi što hoće”. No začeto dijete nije ženino tijelo, već zasebni život unutar ženskog tijela. Zbog ovog argumenta žestoki protivnik abortusa bio je i liberal Norberto Bobbio i mnoštvo drugih nekatolika, ateista i ljudi koji upotrebljavaju zdrav razum, piše Ivica Šola za Glas Slavonije.
Široka rasprava
Nastranu prijepori o abortusu, mnogo bi bilo bolje otvoriti široku raspravu, alarmantnu, o statusu djeteta u našoj kulturi. Naime, ovih dana Italiju je šokirao jedan fenomen kakvih je na svijetu, posebno zapadnom, hrpetina. Dva muškarca odlučila da žele imati dijete. Kupili kartu, otišli u Kanadu, našli surogat majku (kakav strašan i ponižavajući termin “surogat-majka”, ili si majka ili nisi). Ženi uredno platili, iznajmili uterus kao što se iznajmljulje garaža ili stan, kao i ovule, a jedan od njih dvojice dao je spermu. Onda su “to” položili u majku kao u rernu i ostavili je devet mjeseci. Došavši nakon poroda, uzeli joj dvije blizanke koje su uredno platili, no još nisu bili zadovoljni. Tražili su sudskim putem da se i jednom i drugom partneru prizna status oca, bez obzira na to što drugi to (biološki) nije. Sud u Trentu ovih je dana donio presudu kako su i jedan i drugi u punom smislu očevi djevojčica. Eto, dva tate, ni jedna mama. U obrazloženju presude među inim stoji da je otac/majka “onaj koji se brine za dijete”. Iz toga proizlazi da svako dijete prema toj definiciji može imati i tri, četiri oca ako se brinu i podižu dijete, ili dvije majke ili dva oca ako je “bračna” zajednica poligamijska/poliandrijska.
Iz ovog slučaja, a takvih je hrpetina, proizlazi nekoliko strašnih spoznaja o statusu djeteta, najslabijih, u našoj kulturi. Prvo, dijete je postalo stvar, njega možete naručiti, kupiti kao da kupujete motornu pilu, pajser ili bilo koji komad namještaja. Dovoljno je da neki perverzni par izrazi želju da ga ima (!), da ta želja postane njihovo pravo. Dijete ovdje ne nastaje iz ljubavi, već iz egoističnog kaprica, ono je tehnički proizvod.
Predmet, objekt…
Šokantno je također da zakon dopušta “surogat-majčinstvo” i odvajanje djece od majke, a da to isto dijete nitko ništa nije pitao. Za razliku od abortusa, šokantna je ovdje i šutnja feministica koje su odreda za abortus. Naime, ovdje je riječ o prestrašnoj stvari, o kupnji ženskog tijela, svođenja žene na puko sredstvo ispunjenja nečije bolesne želje. Prodavanje ženskog tijela u našoj kulturi postoji oduvijek, od žena koje ga prodaju u sklopu prostitucije, do žena koje kroz povijest i danas za novac doje tuđu djecu, što je u određenom smislu čak i plemenito. Kod “surogat-majki” uglavnom je riječ o siromašnim ženama koje poslije uglavnom proživljavaju teške trenutke, a nisu rijetki ni slučajevi suicida. I to sve pod nosom zakonodavca.
Općenito gledajući Zapad i demografsko stanje, dijete je u ovoj kulturi ili opasnost za samoostvarenje (karijera, komocija) ili narcisističko sredstvo samoostvarenja. Dakle, predmet, objekt, sredstvo, a ne svrha. Čak ni zakonodavci ne polaze od dobra (nerođenog) djeteta kao djeteta, već ga opet, kao puki objekt, tretiraju u kontekstu “ljudskih prava”, prava žene na izbor, prava homoseksualnog para da ima (!), posjeduje (!) dijete kao što posjeduje kuću ili automobil pa si ga naruči i kupi. Dok na Zapadu vlada ovakav bolesni i za djecu zlikovački mentalitet, rasprava treba li abortus bili legalan ili zabranjen je apsurdna, čak bih rekao besmislena. Kultura koja dijete promatra kao stvar ili sredstvo, a ne dobrobit djeteta i novog života u sebi, dekadentna je, narcisistička kultura, kako je to dijagnosticirao Cristhopher Lasch u istoimenoj knjizi.
Došla mi ovih dana pod ruku knjiga Barbare Alberti pod naslovom “Nemoj me prodati, majko”. Natjerala mi suze na oči. Ali što nad tim kada je zapadna kultura odavno prodala djecu tuđim kapricima, narcisoidnim željama, a te kaprice i želje, svu tu neodgovornost ozakonila. Djeco, oprostite!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
