Marko Mihoković: Kuku – riku – l(um)

Moje je ime Marko Mihoković, učenik sam 4. razreda XI. gimnazije u Zagrebu, i jedan od zainteresiranih za novosti koje bi toliko najavljivana reforma trebala unijeti u hrvatsko školstvo.

Kako već u samim uputama za čitanje prijedloga nacionalnog kurikuluma hrvatskog jezika stoji: „Svi kurikulumski dokumenti oblikovani su s idejom o djetetu i mladoj osobi kao o središnjem sudioniku odgojno-obrazovnoga procesa…“, pitam se zašto ja, baš kao ni ostali učenici, nisam upoznat ni s jednim kurikul(um)skim tekstom, a otkako se najavljuju te velike promjene u hrvatskom sustavu obrazovanja osjećam se anksiozno dok prijedlozi i rasprave pršte na sve strane jer nas se učenike izbacuje iz svake vrste javnog diskursa i rasprave te, kako mi se čini, gleda kao na skupinu nekakvih Akakija Akakijeviča, pokornih budala kojima će biti naređeno bilo što, jer učenici neće reagirati.

Takav pristup vjerojatno je taktički opravdan jer, iako je javni prostor pun svakodnevnih novosti o prijedlogu „kurikularne reforme“, većina se mojih vršnjaka s neobično velikom dozom indiferentnosti ograđuje od bilo kakve vrste promišljanja, a kamoli interakcije koja bi vodila osvještenju o problemima koji se njih tiču, te tako čine odličan materijal za formiranje „mase“ kojom se velikom lakoćom upravlja i manipulira (možda vam to nisam smio reći).

Ovaj tekst nije pamflet ili manifest nekog maštovitog učeničkog sindikata, ne govorim ni u čije drugo ime osim svoga, jer znam da ne mogu predstavljati druge učenike, ali se nadam da ću ih barem potaknuti na razmišljanje i javno iznošenje vlastitih ideja.

Prije svega, važno je napomenuti kako prijedlog nacionalnog kurikuluma za svaki nastavni predmet nosi svoje poteškoće i probleme.

Tako se, na primjer, u prijedlogu za Prirodu i društvo preporučuje što manje učioničke nastave. Očito se zanemarila činjenica kako svako napuštanje područja škole sa sobom nosi hrpu papirologije i da je za svako udaljavanje od škole potrebno pismeno dopuštenje roditelja.

Također se nastavnicima Hrvatskog jezika preporučuje, u skladu s domenom Kultura i mediji, što temeljitije obogaćivanje kulturnog života učenika, što bi se realiziralo učestalim odlascima na predstave, posjećivanje kina…

Preporuke su pisane očito na način da ih mogu realizirati samo ustanove velikih gradova, a nikako neka seoska škola.
No kako ja nisam stručnjak, ovo ću ipak ostaviti profesorima i učiteljima za stručnu raspravu.

Neispravan naziv kurikulum

Volio bih se usredotočiti na prijedlog za Hrvatski jezik jer upravo je taj dokument izazvao burne reakcije javnosti i sa sobom nosi najveće promjene. Kako i sam prijedlog kurikuluma navodi da je svrha učenja Hrvatskog jezika osposobljavanje učenika za točno korištenje hrvatskim standardnim jezikom, a sam naziv kurikulum nije jezično ispravan niti je u duhu hrvatskog standardnog jezika, već u startu počinjem sumnjati na kvalitetu osposobljavanja budućih generacija.

Stoga smatram kako je poprilično licemjerno neprestano napominjati važnost hrvatskoga jezika u dokumentu u čijem naslovu nalazimo kontradikciju s već navedenim standardnim jezikom.

Ipak, najveću buru izazvalo je objavljivanje predloženih tekstova za cjelovito čitanje. Predloženi tekstovi ne samo da odskaču od jezičnih vrijednosti te umjetničkog i kulturnog pisanog naslijeđa na kojemu su godinama i godinama nicale generacije hrvatskih građana, nego obiluju pornografskim, pedofilskim, čak i kanibalskim sadržajima.

Pod krinkom razvijanja „čitanja iz užitka“ (fraza koja se nebrojno puta ponavlja u dokumentu), plasiraju nam se svakojaki moderni naslovi jer je netko tko “voli sve što vole mladi“ zaključio kako je meni više cool čitati Zorana Ferića i njegov temeljiti izvještaj o odnosu s prostitutkom, nego što mi je korisnije čitati Marulićevu Juditu. Na bezbroj primjera moglo bi se pokazati kako su škola i nastavnici izgubili odgojnu komponentu iz odgojno-obrazovne uloge, jer će od sada novu vojsku djece-robota trpati informacijama bez da im ugrade neke osnovne moralne principe i ukažu na ono što je dobro, a što loše.

Učenici prepušteni sami sebi

Upravo ishodi, koji su prenatrpani i isforsirani, uzimaju za cilj stvaranje učenika sa što boljom kompetencijom, a zanemaruju da su u pitanju djeca i mladi koji tek stvaraju sliku o svijetu i kojima bi profesor trebao pomoći i usmjeriti ih koristeći svoje dugogodišnje iskustvo i kulturno-baštinsku podlogu; ali učenici su prepušteni sami sebi. Kod učenika se razvijaju „kompetencije, sposobnosti, strategije“, ništa što bi potaklo učenika da zavoli svoj jezik. Štoviše, svaki put kad se navodi izgradnja jezičnog identiteta, ta rečenica popraćena je obveznim poštivanjem i drugih identiteta i kultura.

Svrha hrvatskog jezika je u „prijedlogu“ pokazala svoje pravo lice čita li se poveznica s novim međupredmetnim temama koje se zovu: Socijalni i osobni razvoj, Građanski odgoj i obrazovanje, Poduzetništvo i Uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije.

Opet je pokazana svrha hrvatskog jezika samo za buduće poslovne ciljeve, naravno, korištenjem riječima koje uopće nisu hrvatskoga podrijetla. Što se tiče preporučenih tekstova, nije ni potrebno govoriti da su došli na popis bez ikakve ankete ili temeljitog istraživanja o čitalačkim navikama i željama mladih ljudi i učenika, a ipak su predlagači uvjereni kako je ono što nam se nudi za čitanje upravo ono što želimo pročitati.

Nisam siguran imaju li ljudi koji su pisali ovaj prijedlog djecu adolescente i jesu li im se ikad pokazale posljedice prepuštanja adolescentima velike odgovornosti i slobode, u ovom slučaju da čitaju što god žele, a da ih nitko ne smije sputavati u tome jer je tako određeno kurikulumom i jer to, naravno, čine za svoje vlastito dobro, pogotovo jer je jedan od ishoda Hrvatskoga jezika formiranje vlastitog identiteta, pa ih na tome putu nitko ne smije sputavati. Profesor ne smije intervenirati, smije samo dijeliti savjete, ali na kraju izgleda kako učenik sam određuje kako će se odgojiti i obrazovati.

I tako u jednom trenutku učenik se nađe sam, sam usred kaosa, gdje svatko zahtijeva individualni pristup, a riječ upućena jednome učeniku drugoga će uvrijediti. U učionici je sve dopušteno, a ti očajnički tražiš spas i čekaš da se oglasi autoritet razreda – nastavnik, ali od nastavnika niti riječi. Sad kao da ima brnjicu i da je u kavezu, dani su mu papiri koje će ispredavati i drugo ne može i ne smije. Nadam se da će realnost biti puno blaža od moje apokaliptične predodžbe nereda u razredu, ali što uopće očekivati ako se u samim preporukama za nastavnika navodi: „Učenik se tijekom razgovora slobodno izražava. Nakon toga diskretno ga se upućuje na društveno prihvatljiva pravila razgovora.“

U skladu s time, nadam se da mi se, kad se sljedeći put obratim profesoru u drugom licu jednine ili mu opsujem štogod, neće dodijeliti javna opomena i pedagoška mjera, već da će me profesor poslije pozvati na kavu i lijepo i politički korektno mi objasniti da bi možda, ali samo možda i uz moje slaganje i odobravanje, bilo bolje kad bih sljedeći put postupio malo drugačije. Kavu će naravno platiti profesor.

No, vratimo se na preporučene tekstove. Još se od doba antike filozofi muče s pitanjem lijepog. Što je lijepo? Možda je to samo po sebi iznimno lagano pitanje, ali upravo ta jednostavnost pitanja i divergentnost odgovora dovodi do raznih manipulacija koje će rezultirati time da se nekakvo smeće proglasi visokom umjetnošću. Stara poslovica kaže da se o ukusima ne raspravlja, što i sam tvrdim, ali mislim kako je, ako je u pitanju korištenje umjetnosti za odgoj djece, od neizmjerne važnosti razlikovati objektivno od subjektivnog lijepog. Postoji ogromna razlika između hrvatskih klasika koji su neopisivo zadužili cijelu hrvatsku književnost i jednog modernog romana koji će osvojiti pokoju nagradu za čitanost, ali ubrzo pasti u zaborav. Zato mislim kako bi se u školama trebali podučavati samo objektivno lijepi i umjetnički, te povijesno važni tekstovi.

Navala hrvatskih trendovskih djela

Da ne bi ispalo kako smatram da je smrću Cervantesa ili Shakespearea umrla jezična ljepota i umjetnost, podržavam neke popularne naslove ponuđene na popisu, no valja razlikovati jednog iznimno cijenjenog, višestruko nagrađivanog te uspješno ekraniziranog J.R.R. Tolkiena od navale hrvatskih trendovskih djela. Jedan od najvećih filozofa u povijesti, Platon, umjetnost nije cijenio jer ju je smatrao preslikom materijalnog svijeta koji je već preslika Svijeta ideja, pa nije osobito poštivao presliku preslike; ali iz ove definicije bitno se zapitati koji to svijet ideja preslikavaju pojedini autori, kakav nam svijet donose u svojim riječima, odakle crpe izvor i koga invociraju prije nego li počinju pisati svoja djela. Knjiga ima mogućnost odvesti nas od ovoga svijeta, baš kao što su Emmu Bovary ljubavni romani vadili iz dosade i monotonosti njenoga života. Važno je, zbog sigurnosti novih generacija, zapitati se na kojim krilima i u kojem smjeru lete njihove misli čitajući neke od preporučenih tekstova.

Još jednu od ‘suptilnih’ podvala koja se ostvarila izbacivanjem samo dviju riječi uviđamo komparacijom ishoda za domenu Kultura i mediji osnovne i srednje škole. Tako u ishodu za osnovnu školu stoji da „učenik razlikuje različite medijske sadržaje primjerene dobi i interesu“ , dok se za učenike srednjih škola izbacila primjerenost dobi i preporučilo koncentriranje samo na interese. Vjerojatno bi, ako bi se u nekom lokalnom kinu prikazivao film pornografskog sadržaja, i ako ga to interesira, učenik na poticaj profesora trebao pogledati film i sljedeći dan razredu podnijeti izvještaj o emocijama na koje ga je film potakao. Nadam se da karikiram, ali više nisam siguran. Jesmo li ulaskom u srednju školu postali odrasle osobe kojima se sve može dati na pladnju ili su u pitanju još uvijek mladi umovi koje je potrebno zaštititi od raznih napada, zamki i zasjeda? Također, htio bih primijetiti kako, ako bi se realizirali svi ovi besmisleni i zbunjujući ishodi i načela koji su pisani tako da ih ni vrhunski obrazovan čovjek ne može razumjeti, neupućeni i naivni čovjek mogao bi s radošću pristati na ovakve reforme jer se čini kako će već nakon srednje škole njegovo dijete dobiti znanje ekvivalentno doktoru
znanosti.

Nakon 12 godina slušanja Hrvatskog jezika trebao bih biti spreman za detaljne analize i kritike Hegela ili Kanta, a nama se na vrhuncu našeg obrazovanja nudi Zoran Ferić čiji se retci očito mogu iščitavati samo nakon duboke kontemplacije tijela nad duhom. Ne znam je li Ferićev Anđeo u ofsajdu vrhunac „osposobljavanja učenika za prikladno sporazumijevanje standardnim jezikom“, „prihvaćanja i upoznavanja hrvatske kulture i tradicije“, „doživljavanja književnosti kao izvora znanja i vrijednosti čovječanstva“, „razvoja osobnog i nacionalnog kulturnog identiteta te razumijevanja općekulturalnog naslijeđa“ ili još kojeg ishoda i cilja hrvatskog nam jezika. Možda je dotično djelo kompendij cjelokupnog znanja i svojevrsna rekapitulacija svega dosada naučenog, a ja to ne razumijem jer sam do sada učio po starom i očito neučinkovitom načinu.

Zaključujem kako se slažem s Platonom kojemu smeta to „preslikavanje“ bez mozga, kojem je jedina svrha pobuđivanje intenzivnih emocija, a koja ljude navodi na moralni relativizam. Dodao bih još da se osjećam zabrinuto, iako ne vjerujem u teorije zavjere, jer smatram kako se niti jedna komponenta društvenog života danas ne može odijeliti makar i na najmanji način od politike, a to mi je dokazala i činjenica kako u uputama za čitanje stoji da su ishodi određeni ne samo kao poželjna znanja i vještine, već i poželjni stavovi djeteta na kraju svake godine.

Napominjući desetak puta o važnosti izgradnje individualnosti djeteta, zbunjen sam postojanjem preporučenih stavova koje će dijete morati zadovoljiti inače će, bojim se, biti označeno kao emocionalno neprimjereno svojoj dobi pomisli li da smrt Therese Raquin i Laurenta nije umiranje za svoje ideale i vrhunac ljubavi muškarca i žene, i jer prema cijeloj epohi naturalizma osjeća blago gađenje.

Reforma koja je većinu profesora i stručnjaka kao i cijelu javnost zatekla nespremnima

Za zaključak cijele ove situacije inspirirale su me riječi velikog američkog mislioca Russella Kirka u njegovoj knjizi Politika razboritosti kad je govorio o konzervativnim načelima. „Kada uspješni revolucionari izbrišu stare običaje, ismiju stare konvencije i prekinu kontinuitet društvenih institucija – odmah otkriju nužnost uspostavljanja novih običaja, konvencija i kontinuiteta; ali taj je proces bolan i spor, a novi društveni poredak koji u konačnici nastane može biti znatno inferiorniji od starog poretka kojega radikali ruše u svojem žaru.“

Iako je stari sustav obrazovanja trebalo „osvježiti“, radikalno rušenje i uspostavljanje po svim segmentima dijametralno novog sustava neopravdan je potez. S Russelom Kirkom složio bih se u svemu osim u njegovoj konstataciji da je proces koji je opisao bolan i spor; ova kurikularna reforma došla je kao Blitzkrieg, a većinu profesora i stručnjaka, kao i cijelu javnost, zatekla je nespremnima.

Na kraju, uzet ću si slobodu i još jednom citirati Russela Kirka i tako smjestiti ovu kurikularnu reformu unutar šireg političkog konteksta. Za to mi je poticaj bila činjenica koju sam u tekstu već razradio, a to je da će Marulića, Zoranića i Bibliju nadomjestiti citati poput: „I prije nego primijetiš, njezin se san omotao oko tvoga razuma. Nježno, toplo kao plodna voda. Gospođica Saeki će ti svući potkošulju i bokserice. Ljubit će te po vratu dugo, dugo, zatim će sagnuti dolje i uhvatiti te za penis koji je već tvrd kao porculan. Nježno ovija prste oko tvojih testisa, i bez riječi vodi tvoje prste do svojih stidnih dlaka. Njezina je vagina topla i vlažna. Ljubi te po prsima, siše ti bradavice. Tvoji prsti polako ulaze u nju.“

Podvaljivanje antiheroja koji pod nama kopaju jame

Uzmite si par trenutaka za oporavak od šoka prije nego nastavite. Russel Kirk tako navodi: „…moderni su ljudi patuljci na ramenima divova, koji mogu vidjeti dalje od svojih predaka samo zbog velikog stasa onih koji su tu bili prije nas“. Preporučena literatura za lektire pokazuje nam da ne samo da nam se ukidaju i od nas nasilno odvajaju veliki heroji prošlosti i uskraćuju njihova široka ramena, nego nam se podvaljuju i nude antiheroji koji ne da nas uzdižu do visina, nego pod nama kopaju jame ne bili nas, ali i buduće generacije, učinili što manjima.

Nisam siguran kome je u cilju to sveopće zaglupljivanje društva, ali, ponovno podsjećajući na indiferentnost svojih vršnjaka, odustajem od bilo kakve nade u reakciju prije svega na ovu reformu, a kamoli na konačnu kontrarevoluciju. Očekujem naglo povećanje permisivnosti i otvaranje vrata bujici, jer upravo taj val čija su obilježja medijska manipulacija i ukidanje svih tradicionalnih vrijednosti, i te kako je stigao do točke koja je, unatoč svim vjetrovima i olujama, trebala ostati neosvojiva – a to je školstvo. Na najperfidniji se način uvukao pod temeljni stup svake države, društva i kulture – obrazovanja – i tu ga nagriza.