Akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu Odsjek za konzerviranje i restauriranje umjetnina, Muzej za umjetnost i obrt i Zagrebačka nadbiskupija / Ured za kulturna dobra imaju čast pozvati Vas na svečanost otvorenja izložbe:
Ne / Izliječeni sveci istraživački i konzervatorsko-restauratorski na polikromiranim drvenim skulpturama iz Dijecezanskoga muzeja Zagrebačke nadbiskupije koje će se održati u dvorani “Vijenac” Nadbiskupijskog pastoralnog instituta Kaptol 29 a, Zagreb u srijedu 4. svibnja 2016. u 19 sati.
Izložbu se može razgledati do 4. lipnja 2016. u Domitrovićevoj kuli, Kaptol 31, Zagreb.
Izložba je realizirana financijskom potporom Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba i Zagrebačke nadbiskupije.
O izložbi Ne / Izliječeni sveci
Izložba Ne / Izliječeni svec iznikla je iz višegodišnje suradnje Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije i Odsjeka za konzerviranje i restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
U toj je suradnji, tijekom nastave, restauratorske prakse i diplomskih radova, do sada spašeno, istraženo, konzervirano i restaurirano četrdesetak skulptura i dvadesetak štafelajnih slika iz fundusa Dijecezanskoga muzeja Zagrebačke nadbiskupije.
Te su umjetnine, nakon prestanka djelovanja ovoga muzeja kao javne ustanove (1971.), desetljećima bile pohranjene u nepovoljnim uvjetima. Skrivene od javnosti, zaboravljene od stručnjaka, nevalorizirane, nedostupne, prepuštene ubrzanom propadanju – čekale su bolja vremena.
Suradnja s Odsjekom za konzerviranje i restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu započinje 2007. godine, potpisivanjem ugovora s Uredom za crkvena dobra Zagrebačke nadbiskupije.
Prva skupina skulptura iz fundusa Dijecezanskog muzeja uvrštena je 2008. u Program financiranja zaštite pokretnih kulturnih dobara Ministarstva kulture RH. Uz potporu i nadzor nadležnog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu, time započinju istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi koji u kontinuitetu traju do danas.
Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački: Tragovi u sjaju i u crvotočini — zaboravljeni / otkriveni dio nas samih
Izložba Ne/Izliječeni sveci i prateći joj katalog dio su čudesnoga djela koje je povezalo više naizgled raznorodnih struka, spojilo pristupe i ljude koji su vrsni znalci u svojim područjima i otkrilo nam najveću vrijednost – ljubav prema predmetima koji nisu tek neki materijal koji treba sačuvati ili obnoviti.
Izložene skulpture i njihova povijest puno su više od pukoga objekta, predmeta udaljenoga od života. Njihovo izvorno mjesto u molitveno-liturgijskim prostorima izravno nas povezuje s molitvom, osjećajima, pobožnošću, stanjem duha i vremena; one otkrivaju složenost osobnih i unutardruštvenih odnosa; očituju vrijednosti, brige, nadanja, ostvarenja. U njima su (u sjaju i u crvotočini) vidljivi tragovi sukoba, ratova, osvajanja, progonstava…
I onda kada više nisu dio liturgijskoga obreda, one uključuju ljude koji u njima čitaju raznovrsne prisutnosti. Tako je i s našim vremenom koje mora vrednovati rad naših prethodnika – onih koji su pronicali u dubinu smisla tih predmeta, likova, njihove tvarnosti koja nije bila samo dekorativne naravi, nego su se u bojom ili pozlatom prekrivene godove smjestili samo Bogu do kraja poznati odsjaji i intarzije života.
Ova je izložba rođena iz skromnosti i poniznosti. Mislim pritom poglavito na početno pitanje studentice (novoga naraštaja) o tome što možemo učiniti (u tome pitanju živi iskra koja je zapalila srca ljudi kojima je stalo) i na ozbiljnost onih koji su svoje znanje i rad ugradili u ove predmete koji često ne privlače svojom važnošću, veličinom, sjajem, utjecajem…
Iz te se skromnosti očitovala – snaga. Snaga okupljanja raznih (neočekivanih) ustanova i disciplina u zaštiti vrijednosti koja nije u materijalnome. Poduzeta su istraživanja, detektirano je i snimljeno zatečeno stanje; bilo je nužno upoznavanje postojećih ostataka, materijala od kojih su napravljene skulpture, tehnika kojima se služilo u njihovoj izradi, stilskih osobitosti vremena. Otkrivena je umjetnička vrijednost, nadahnuće i liturgijski razlog njihove izrade i postojanja. Obavljene su razne konzultacije u pristupu obnovi, donesene su odluke koje su trebale biti donesene radi primjene adekvatnih sredstava za konzerviranje i restauriranje; odluke koje su određivale što zadržati, kojem se sloju više posvetiti, prema kojemu nešto rekonstruirati.
Tako ova izložba može biti putokaz i slika potrebe za zajedničkim radom u svim područjima, u zauzimanju za ono što je daleko vrednije od bilo koje materijalne vrijednosti.
U tim je izliječenim svecima živa svetost koja se nalazi u ljudima spremnima sebe darovati za zajedničko dobro.
Nevažni su dijelovi postali važni; nijemi su likovi progovorili; naizgled odbačeno je prihvaćeno; ono što je smatrano bezvrijednim dobilo je vrijednost; prošlost prekrivena prašinom otkrila je sjaj; nekada daleko postalo je bližim… U onome što smo zaboravili da je dio nas, otkrili smo sebe.
Učinjeno djelo stručnjaka zapravo je djelo milosrđa. A kršćanstvo je svoju kulturu gradilo na Božjemu i ljudskom milosrđu. Ti obnovljeni kipovi svetaca kadri su liječiti i naša srca i hrvatsko društvo. Hoćemo li imati dovoljno snage prihvatiti taj lijek i darovati ga drugima?
Vjerujem da je ova izložba prilika da se skrene pozornost svim odgovornim institucijama hrvatske države i Grada Zagreba na to kakvo blago posjedujemo, s kojim stručnjacima i sredstvima raspolažemo i što je potrebno činiti da bismo imali još čvršća uporišta svoga identiteta za sadašnje i buduće naraštaje, ali i da bismo se kulturološki što cjelovitije mogli predstaviti svijetu.
Izv. prof. mr. art. Zvjezdana Jembrih, Odsjek za konzerviranje i restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u: O muzeju koji ipak /ne/postoji – povijest i značaj Dijecezanskog muzeja Zagrebačke nadbiskupije
Dijecezanski muzej Zagrebačke nadbiskupije osnovao je nadbiskup bl. Alojzije Stepinac 1939. godine temeljem vatikanskih dokumenata o očuvanju crkvene umjetničke baštine, vezanih uz tradicionalnu ulogu Crkve kao nositeljice skrbi o umjetnosti. Muzej je pod stručnim vodstvom Kamila Dočkala i njegovih nasljedovatelja prikupljao umjetnine na terenu vodeći se statutarnom odredbom »da sakupi predmete umjetničke i historičke vriednosti […] te da ih muzejski uređene učini pristupačnima široj javnosti« i principom sabiranja: »iz kapela i crkvi imaju se uzeti samo oni predmeti koji ne služe više liturgičkoj upotrebi i bez kojih crkve odnosno kapele mogu biti«, odabirući »ne ono što nam se sviđa, nego ono što nam se daje […] što je odloženo i odbačeno«.
Muzej je, unatoč vremenima nesklonima Crkvi koja su uslijedila, kao otvorena ustanova služio sve do 1971., kada je slijedom loših okolnosti zatvoren, prostor mu je prenamijenjen, a izlošci pohranjeni na razne lokacije, često na neprimjeren način i bez stručne skrbi.
Unatoč tome, vrijedne umjetnine iz fundusa povremeno su izlagane, a zalaganjem pojedinaca i restauratorskih institucija izvodili su se u kontinuitetu zaštitni i konzervatorsko-restauratorski radovi, posebice na crkvenome ruhu, slikama i skulpturama.
Osnivanjem Ureda za crkvena dobra Zagrebačke nadbiskupije 1998. godine nanovo je potaknuta suradnja sa stručnjacima, a razmišljanja o ponovnom oživljavanju i oživotvorenju Dijecezanskoga muzeja kao suvremene muzejske ustanove, kulturnoga i turističkog žarišta povijesnoga Zagreba, aktualiziraju se u najnovije vrijeme. Put k tome je i ova izložba.
Izv. prof. dr. sc. Ante Crnčević, pročelnik Katedre za liturgiku Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Okvir za sliku barokne umjetnosti – poslijetridentska liturgija i duhovnost
Liturgija i duhovnost poslijetridentske Crkve, snažno oslonjene na tradiciju kasnoga srednjeg vijeka, iščitavaju se i interpretiraju kao okvir koji je u katoličkim krugovima nadahnjivao i usmjeravao nastanak i razvoj barokne umjetnosti (slikarske, kiparske, arhitektonske i glazbene). Barokna raskoš i razigranost preslika je obnoviteljskoga katoličkog zamaha i njegove suprotstavljenosti protestantskomu redukcionizmu.
Raskoš, sjaj, imaginacija, poziv na motrenje nebeske zbilje, mnoštvo kipova anđela i svetaca bude nutarnju sigurnost prodahnutu prisutnošću nebeskoga svijeta. U likovnome predstavljanju (repraesentatio) svijeta božanskoga, umjetnost ide dalje od poziva na nasljedovanje (immitatio), što je bila odlika kasnosrednjovjekovne duhovnosti, te smjera prema nutarnjemu dioništvu (participatio) i sjedinjenju (unio) s Bogom i onima koji su u njegovoj slavi. Likovi anđela i svetaca, urešeni privlačnom ljepotom licâ i zaodjeveni u raskoš božanske slave, pokazuju da je ljudski život mjesto mogućega dioništva u slavi Neba.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
