Kako su Ujević, Cesarić, Tadijanović i drugi 1945. proglašeni ‘suradnicima fašista’

Foto: hr.wikipedia.org; fotomontaža: Narod.hr

“Drug Gustav Krklec, književnik, sa stanom u Kušlanovoj 37, član je ovog društva i kao književnik potreban u Zagrebu za naš kulturan rad, pa Vas molimo da Vašu odluku broj 732, od 12. VII 1945., kojom ga pozivate da napusti Zagreb, izmijenite i dopustite mu ostanak u Zagrebu. Smrt fašizmu – sloboda narodu!”, piše u dopisu Društva književnika Hrvatske upućenom Gradskom narodnom odboru 16. srpnja te godine koji je izložen u sklopu Otvorenih dana HAZU u Opatičkoj ulici 18, na izložbi Odsjeka za povijest hrvatske književnosti koji vodi Tomislav Sabljak, kako navodi Večernji list.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dramatična pisma

Ekskluzivni materijali mogu se vidjeti još samo u srijedu, no u listopadu Odsjek priprema veliku izložbu o povijesti Društva hrvatskih književnika od 1900. do 1971. godine.

> Bleiburg i Križni put: Što europske i hrvatske institucije kažu o zločinima komunizma?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dramatično je i pismo koje Društvu književnika u Beogradu šalju kolege iz Zagreba 17. srpnja 1945., a koje potpisuje pjesnik i partizan Zdenko Štambuk u ime časnog suda Društva književnika Hrvatske koji je procjenjivao tko se od hrvatskih pisaca ogriješio o borbu protiv fašizma. “Našem društvu prijavio se, s molbom da bude primljen u članstvo Gustav Krklec, književnik. Nama je rekao drug Marin Franičević, koji je boravio u Beogradu, da ste vi vrlo neraspoloženi prema Krklecu jer je navodno bio urednik ‘Graničara’. Na osnovu njegovog vlastitog podneska u kojemu on govori o sebi, svom životu i svom radu kroz četiri posljednje godine, na osnovu njegovih dviju knjiga pjesama, od kojih ‘Tamnica vremena’ predstavlja uistinu protest protiv stanja u Hrvatskoj i odiše svim prije nego ustaškim duhom, mi smo odlučili da Gustava Krkleca, kao talentiranog pjesnika, primimo u naše društvo kaznivši ga sa 6 mjeseci zabrane objavljivanja.

> Željka Markić na Krugu za Trg: Ovdje sam u ime mojih baka i svih obitelji kojima je Titov režim nanio zlo

Kako Vi imate mogućnost da ispitate ispravnost njegovih podataka, šaljemo Vam u prepisu njegov podnesak s molbom da nas obavijestite o pravom stanju stvari, nakon čega će istom naša odluka o njegovom prijemu u članstvu postati definitivna”, piše u dopisu iz kojeg je zorno vidljivo tko je kome bio gazda 1945.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

> (FOTO) Habulin ustvrdio da živimo u ‘vremenu laži’

Na izložbi u Opatičkoj 18 izloženi su i popisi pisaca koji su mogli “surađivati u našoj štampi pod svojim imenom” prema sudu časti, a na kojem su i Antun Barac, Božena Begović, Ivo Hergešić, Miroslav Krleža, Mato Lovrak, Novak Simić, Dragutin Tadijanović, Stanislav Šimić, Josip Badalić…

Ali, tu su i “popisi fašista” na kojem su završili i Olinko Delorko i Gustav Krklec, ali i onih koji su “surađivali s fašistima” na kojem su Augustin Ujević, Antun Barac, Marko Fotez, Zlata Kolarić Kišur, Sida Košutić, Dora Pfanova, Geno Senečić, Nikola Šop, Jagoda Truhelka, Mate Ujević, Marija Jurić Zagorka…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Doživotne zabrane

Tako je Nikola Šop kažnjen s pet godina neobjavljivanja, Dora Pfanova sa šest mjeseci, Zagorka s pet godina, Tin Ujević sa šest mjeseci (premda je prvu knjigu čekao pet godina), Dobriša Cesarić godinu dana, a Marko Fotez pet godina. Nekima je uz ime odrezano “ustaša” ili “klerofašist”, pa su dobili i doživotnu zabranu objavljivanja.

> (FOTO) Ivo Banac na Krugu za Trg: Oni koji održavaju Titov kult zanemaruju mračnu stranu naše povijesti

Nažalost, arhiva Društva književnika Hrvatske iz vremena Nezavisne Države Hrvatske nije sačuvana. Može se pretpostaviti da ju je netko proučavao i po njoj dijelio kazne hrvatskim piscima, a onda tu dokumentaciju uništio. Središte Društva za NDH bilo je u Gajevoj ulici. Odsjek za povijest hrvatske književnosti ovih dana intenzivno obrađuje šezdesetak kutija s građom iz povijesti Društva hrvatskih književnika koje postoji već 117 godina, piše Večernji.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tko su bili pisci kojima je zabranjen javni rad u komunizmu?

Kada iz današnje perspektive čitamo popis imena književnika koje su komunistički cenzori 1945. godine držali nepoćudnima, on većinski djeluje apsurdnim. No ono što se u okviru jednog društvenog uređenja doživljava apsurdnim, u drugome, poput komunističke diktature, predstavlja nužnost, pa i logiku.

> Roman Leljak na Krugu za Trg: Najveći neprijatelj djece komunizma je arhivska građa

Augustin, to jest Tin Ujević se, primjerice, glavninu svojega života klonio političkog djelovanja. U mladosti je pripadao pravaškome krugu oko A. G. Matoša da bi, u suton Austro-Ugarske, doživio poetičku i političku transformaciju te kratko djelovao u skupinama mladih jugoslavenskih unitarista. No ubrzo je (po osnutku jugoslavenske države) uslijedilo razočaranje i Ujević do pojave NDH već desetljećima nije sudjelovao u političkome životu, što se nastavilo i kroz Drugi svjetski rat. Jedini njegov “krimen” jest taj što je tijekom nekoliko godina postojanja NDH objavljivao svoja djela u njezinim službenim glasilima.

Nikola Šop autor je jednostavnih pjesama kroz koje se, bilo da tematiziraju seoski ili gradski kontekst, provlači lik Isusa. S vremenom se udaljio od opjevavanja svakidašnjih situacija i zahvatio kozmičke sfere, a kuriozitet je da je u inozemstvu (primjerice u Italiji) znatno cjenjeniji nego u Hrvatskoj, što možda i proizlazi iz gotovo sustavnog ignoriranja njegova opusa u okolnostima u kojima je jedini prihvatljiv metafizički okvir onaj antiteistički. No ako je element kršćanstva u Šopovim pjesama bio i presudan za njegovu marginalizaciju, možemo se upitati – što je presudilo Dobriši Cesariću ili Dragutinu Tadijanoviću?

Cesarić također nije pisao djela koja bismo na bilo koji način mogli tumačiti produžecima bilo koje ideologije – dapače, neki od njegovih najglasovitijih stihova su posvećeni siromaštvu radništva s urbane periferije, a nalazimo ih u pjesmama kao što su Vagonaši ili Balada iz predgrađa. Dragutin Tadijanović je pisao uglavnom intimističku liriku čiji su najveći pomaci prema društvenoj kritici, baš kao i u Cesarićevu slučaju, u onim pjesmama koje osvješćuju položaj siromašnih i radnika, što bi naizgled trebalo biti u skladu sa svjetonazorom koji nominalno nasljeduje Karla Marxa.

Aristocid hrvatske prijeratne građanske klase

Režim to, međutim, nije odobravao, iz razloga koji nisu vezani niti uz umjetnost, niti uz fašizam. Cilj komunističke cenzure, naime – kao što proizlazi i iz ovih par primjera – nije bio u suzbijanju fašistoidnosti, već u gušenju slobodne, kritičke misli koje je zadobilo takve razmjere da u aristocidu koji se dogodio 1945. godine pošteđeni nisu bili ni književnici, ne autori političkih eseja, već – beletristike.

Njihova egzistencija – što je evidentno i iz biografija pojedinaca poput Cesarića ili Tadijanovića – nije bila u potpunosti ugrožena, no apsurdne sankcije koje su ih sustigle samo su pokazatelj i utišana jeka onoga što je snašlo čitav niz pripadnika hrvatske prijeratne građanske klase koja je, komunističkim preuzimanjem vlasti i obnovom Jugoslavije, temeljito izbrisana iz javnog i kulturnog života SR Hrvatske.

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.