Današnje bdijenje se slavi u večernjim satima kako bi se mogla uskrsna svijeća s trostrukim usklikom “Svjetlo Kristovo” unijeti u crkvu u trenutku kada je u crkvi potpuni mrak kako bi plamen Uskrsne svijeće rasvijetlio mračne sile i unio svjetlo u današnji svijet. To svjetlo nam simbolizira uskrslog Krista koji je za nas bio mučen, pokopan, a za nas je i uskrsnuo. Zato se čin bdijenja započinje na Veliku subotu kada padne noć, a mora završiti prije same zore.
U starini, tijekom dana, Velika subota nije imala posebnu liturgiju. Bio je to dan strogoga posta i žalovanja. U njemu je sve razmatranje bilo usmjereno prema Kristovoj smrti te je i prvi dio vazmenoga bdijenja bio obilježen tugom. Samo se u slavlju sakramenata inicijacije, dakle poslije ponoći, žalovanje pretvorilo u radost.
Vazmeno bdijenje, slično božićnoj polnoćki, zahtijeva primjereno vrijeme u večernjim satima u kojemu progovara snaga dinamike kontrasta kojima je prožet obred. To je bdijenje u prvim kršćanskim vremenima trajalo čitavu noć, tako da na sâm dan Uskrsa nije bilo nikakve druge liturgije.
Današnje bdijenje se slavi u večernjim satima kako bi se mogla uskrsna svijeća s trostrukim usklikom “Svjetlo Kristovo” unijeti u crkvu u trenutku kada je u crkvi potpuni mrak kako bi plamen Uskrsne svijeće rasvijetlio mračne sile i unio svjetlo u današnji svijet. To svjetlo nam simbolizira uskrslog Krista koji je za nas bio mučen, pokopan, a za nas je i uskrsnuo. Zato se čin bdijenja započinje na Veliku subotu kada padne noć, a mora završiti prije same zore.
Služba svjetla – Krist je svjetlo svijeta!
Dok su u samoj crkvi ugašena svjetla, predsjedatelj pred crkvom blagoslivlje oganj kojim će biti zapaljena uskrsna svijeća. Ovaj obred ušao je u rimsku liturgiju iz germanskoga narodnog običaja. U blagoslovnoj molitvi svećenik ističe da je Bog po svome Sinu dao vjernima oganj svoga sjaja. Kao što fizičko svjetlo grije i sjaji, tako nas uskrsli Krist grije i obasjava.
U uskrsnu svijeću svećenik zatim ucrta križ te prvo i posljednje slovo grčke abecede izgovarajući: “Krist jučer i danas, početak i svršetak, Alfa i Omega. Njegova su vremena i vjekovi, njemu slava i vlast po sve vjekove vječnosti. Amen.” Slijedi procesija svećenika i poslužitelja kroz još tamnu crkvu.
Na ulazu, u sredini i kod oltara đakon pokazuje svijeću sudionicima slavlja i klikće: “Svjetlo Kristovo!” Ovo je tzv. epegzegetski genitiv: svjetlo koje je sam Krist Gospodin. Zajednica odgovara “Bogu hvala” u zahvalnom obnavljanju životnog pristajanja uz Krista koji je svjetlo.
U uvodu Vazmenog hvalospjeva služitelj poziva na radost anđele Božje, čitav živi svemir i Majku Crkvu koja te noći duhovno rada nove krštenike. Spominjući oslobođenje Izraelaca od egipatskog ropstva i prijelaz preko Crvenog mora, đakon zatim to primjenjuje na već krštene i one koji se upravo kane krstiti: “Ova noć i danas Kristove vjerne po svem svijetu oslobađa od bijede grijeha i opačina svijeta, a vraća milosti i pridružuje svetima… Ovo je noć kada je Krist raskinuo okove grijeha i kao pobjednik od mrtvih ustao. Jer ništa nam ne bi vrijedilo rođenje, da nismo dobili otkupljenje.”
Adamov grijeh nazvan je u ovom hvalospjevu “sretnom krivicom” zato što je Bog ljudima poslao “takvog i tolikog Otkupitelja”. Hvalospjev završava molbom da uskrsna svijeća ostane neoslabljena i “razgoni tamu ove noći”.
Služba riječi – povijest spasenja od postanka svijeta do Isusa
Dugačka je zato što su vjernici u starini željeli dočekati zoru uskrsnog jutra razmatrajući “divna djela što ih je Gospodin Bog svome narodu od početka činio, vjeran svojoj riječi obećanju” (Misal), a samo krštenje dijelilo se u zoru i liturgija završavala euharistijskom službom.
U Službi riječi ponuđena su čitanja tako da se dobije pregled povijesti spasenja, od postanka svijeta, preko Abrahama, Mojsija, Izraela do Isusove smrti na križu.
Prije nego će se čitati iz Novog zavjeta, svećenik zapjeva ”Slavu”. Tada ponovno zazvone zvona koja su umuknula kroz Sveto trodnevlje.
Krsna služba – odrasli priznaju vjeru i primaju krštenje
Najdoživljajniji znak da vjernici dobivaju udio u Kristovu uskrsnuću jest krštavanje odraslih kandidata u liturgiji uskrsne noći. U prvim stoljećima kršćanstva to je bila redovna praksa.
Kad su kršćanski roditelji počeli krštavati malu djecu s obvezom da ih odgoje u krsnoj vjeri, nestalo je odraslih kandidata koji bi se krštavali u uskrsnoj noći. Zato je Pio XII. 1951. i 1955, prilikom obnove vazmene liturgije, odredio da u uskrsnoj noći kršteni vjernici obnavljaju svoja krsna obećanja.
Na početku ovog dijela vazmenog bdjenja mole se Litanije svih svetih, tako da se mogu umetnuti zaštitnici kandidata za krštenje ili sveci tog mjesta i naroda. U svecima slavi Crkva Kristovo pashalno otajstvo, jer su oni svetački živjeli i umrli snaženi krstom i euharistijom. Njih zaziva kad blagoslivlja vodu kojom će biti kršteni kandidati ili poškropljeni kršteni sudionici liturgije koji iznova prihvaćaju ono što su u djetinjstvu umjesto njih učinili roditelji i kumovi.
Bitni dio blagoslova jest prošnja: “Molimo te, Gospodine, da po tvome Sinu side u ovu vodu sila Duha Svetoga: koji s Kristom budu ukopani u smrt, neka s njime po krstu ustanu na život.” Slijedi odricanje od grijeha, ispovijest vjere i svećenikova molitva Ocu, koji nas je preporodio vodom i Duhom Svetim, da nas čuva svojom milošću u istom Kristu Gospodinu našem za život vječni.
U ovoj misi Litanije svih svetih služe kao Molitva vjernika, a obnova krsnih obećanja kao Vjerovanje.
Euharistijska služba – radost Uskrsloga!
Euharistijom nas povezuje kao braću i sestre, hrabri nas i onda šalje u život da raznosimo njegovo svjetlo i snagom njegova Duha mijenjamo i gradimo bolji i sretniji svijet. Ne za trenutak, prigodno, potrošno, nego «na dugu stazu.» Zato kršćani ne mogu bez Euharistije – Mise. «Ne možemo bez nedjelje», govorili su prvi kršćani!
Euharistijska služba završava radosnim uskrsnim poklikom: “Aleluja!”, koji doslovno znači “Hvalite Boga!”.
Taj je poklik izraz vjerničke radosti što je Bog uskrisio Krista od mrtvih i što nam krštenjem i euharistijom daje udio u životu Uskrsloga!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
