(VIDEO) 10. veljače 1935. Miroslav Blažević Ćiro – nevjerojatna karizma ‘trenera svih trenera’!

Foto: Fah

Njegovo trenersko umijeće, a prije svega osobna karizma, osvojila je navijače i ljude na pomalo nevjerojatan način u Zagrebu, Prištini, Splitu, Francuskoj gdje je 1998. i proglašen najboljim trenerom Svjetskog prvenstva.

Godine 1998. reprezentacija Hrvatske bila je sastavljena od igrača koji su igrali po europskim klubovima, kao Zvonimir Boban, Davor Šuker, Slaven Bilić i drugi, a Ćiro ih je odlično vodio. U Francuskoj su postigli najveću senzaciju Svjetskog prvenstva osvojivši treće mjesto. U poluzavršnici Hrvatska je izgubila nesretno od domaćina Francuske (1:2). Za treće mjesto igrala je s Nizozemskom (2-1).

Ćiro je ponovno postao nacionalnim herojem, te je proglašen najboljim trenerom Svjetskog prvenstva. 

 

Hrvatski nogometni stručnjak i trener Miroslav Blažević rođen je 10. veljače 1935. godine u Travniku (BiH). Otac Mate bio je upravitelj travničkog Hrvatskog doma, a majka Kata vrlo pobožna žena koja se svakodnevno molila Bogu da njenog sina prestanu zvati Ćiro, kako su ga prozvali vršnjaci nakon što se oduševio predstavom jednog trbuhozborca s lutkom koji je šuškavo govorio. Lutak se, naime, zvao – Ćiro.

Poslije osnovne škole kao velika nogometna nada odlazi u zagrebački Dinamo, gdje mu suigrači daju nadimak Blaž, nakon čega radosno piše majci da joj je travnički svetac blaženi Petar Barbarić uslišio molitve. Međutim ubrzo ga na terenu prepoznaju neki Travničani i počinju mu skandirati, pa je Blaž opet postao Ćiro. Karijeru igrača koju je proveo u Dinamu i Rijeci prekinula je bolest te se Blažević odlučuje upisati na Višu trenersku školu. U brak stupa 1961. sa Zdenkom Đorđević s kojom ima troje djece – Barbaru (1962.), Katarinu (1966.) i Miroslava (1971.).

U svojoj karijeri nogometnog trenera trenirao je brojne nogometne klubove i reprezentacije sa zapaženih uspjehom. Najveći uspjeh postigao je 1998. kada je s reprezentacijom Hrvatske osvojiti treće mjesto na svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Bila je to legendarna generacija Vatrenih na čelu s Bobanom i Šukerom kojoj je tako malo nedostajalo da dohvati titulu svjetskog prvaka.

 

 

Pored trećeg mjesta s Hrvatskom zasigurno će ostati trajno u kolektivnoj memoriji navijača Dinama i titula 1982. godine. Dinamo je u Jugoslaviji nosio etiketu nacionalističkog kluba, kao i njegovi navijači, a osobiti trn u oku Beogradu bio je hrvatski grb na Dinamovom dresu. Dinamo je nekoliko puta bio doslovno pokraden u osvajanju prvenstva Jugoslavije, a osim toga i sustavno etiketiran politički kao „ustaški klub“, te je bivao marginaliziran od utjecajnih komunističkih krugova u Jugoslaviji. Stoga je osvajanje naslova nogometnog prvaka Jugoslavije nakon 24 godine bio događaj koji je potresao ne samo Zagreb, već i cijelu plavu Hrvatsku, kao i Hrvate Hercegovine gdje je Dinamo imao veliku većinu navijača upravo zbog svog prohrvatskog identiteta.

Slijedeće godine (1983.) s Dinamom će osvojiti i Kup, a titula mu izmiče ponovno u mutnim igrama, osobito na najvažnijoj utakmici u Beogradu gdje je vodio Partizana 2:0, te nakon toga bio jedanaestercima pokraden.

 

“Dinamo nije bio klub, Dinamo je bio hrvatski svjetonazor!” – Dinamovo proljeće

Vidjevši da se u Zagrebu stvara veliki hrvatski klub i budi nacionalni pokret nakon 1971. Centralni Komitet SKH, prema svjedočenju Vilka Luncera, odlučuje da Ćiro mora otići iz Dinama, a Dinamo staviti u zapećak na račun beogradskih klubova.

U lijepoj uspomeni ostao je i navijačima kosovske Prištine koju je uveo u Prvu nogometnu ligu, te tamo bio na čelu kluba s prosjekom od 30.000 gledatelja po utakmici, u fenomenalnoj atmosferi glavnog grada Kosova. I to buđenje albanske želje za slobodom preko nogometa, slično kao i u Hrvatskoj u to vrijeme, nije bilo po volji komunističko-velikosrpskim vlastodršcima, te junak Kosova Ćiro Blažević odlazi iz Prištine.

Nakon nekog vremena trenerskim se poslom nastavio baviti u inozemstvu, uglavnom u Švicarskoj.

Poslije demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj vraća se iz inozemstva, zbližava se s predsjednikom Republike Franjom Tuđmanom i učlanjuje u HDZ. Uskoro kupuje Dinamo, odnosno tada HAŠK Građanski. Do državne dokapitalizacije bio je vlasnik i trener kluba koji je tada promijenio ime u NK Croatia. Ubrzo je imenovan izbornikom hrvatske nogometne reprezentacije, s kojom je uz čak dvije pobjede i samo dva poraza u Engelskoj 1996. godine ušao u četvrtfinale Europskog nogometnog prvenstva.

Na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine s reprezentacijom Hrvatske je osvojio treće mjesto što je, do tada bio, apsolutno najveći uspjeh hrvatskog sporta uopće. Na kormilu hrvatske nogometne vrste ostati će do jeseni 2000. godine kada ispada iz kvalifikacija za Euro 2000., u utakmici sa Jugoslavijom koja je završila 2:2, a Hrvatska bila pokradena za čisti pogodak glavom Šukera jer je lopta prešla preko pola metra gol liniju golmana Ivice Kralja.

Poslije hrvatske nogometne reprezentacija preuzima kormilo Irana. U Iranu ostaje do 2002. kada se ponovno vraća u Hrvastku i trenira potom uglavnom hrvatske prvoligaške klubove, te na kraju preuzima reprezentaciju BiH u kojoj ponovno podiže nogometnu euforiju do tada nepoznatu toj zemlji.

Legendarni Ćiro je trenirao četiri reprezentacije: Švicarske, Hrvatske, Irana te Bosne i Hercegovine.

Trenirao je mnoštvo klubova, a najveći su: Dinamo, Grasshopper, PAOK, Nantes i Hajduk.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

 

Izvor: narod.hr