(VIDEO) 27. veljače 1907. četnički vojvoda Momčilo Đujić – zašto Pupovac tvrdi da ne postoji zakonski okvir za sankcioniranje kokarde?

Foto: wikimedia commons

“Ne postoji zakonska praksa… ne postoji zakonski okvir po kojem bi kokarda koju nose sljedbenici četničkog pokreta bila sankcionirana u našoj zemlji – ne postoji”, izjavio je Milorad Pupovac na saborskom Odboru za Ustav još u prosincu 2016. godine. Na Pupovčevu izjavu tada, a ni do danas, nitko nije reagirao niti negirao.

Znamo da se zločinačka petokraka zakonski na sankcionira, premda je to znak smrti stotina tisuća, a što je sa četničkom kokardom?

 

Pravo pitanje je zapravo: je li izjava Milorada Pupovca istinita i da li zaista nakon svih četničkih zločina u Drugom svjetskom ratu i Domovinskom ratu zloglasna kokarda, kao glavni simbol četnika, nije podložna zakonskim sankcijama u Hrvatskoj?

Pupovac vjerojatno ima temelja za svoju izjavu, inače je ne bi izgovorio, a takav razvoj situacije nakon pobjede u ratu nitko nije mogao niti u najgoroj noćnoj mori zamišljati.

 

HDZ skida znakovlje HOS-a, ali što je s znakovljem ubojica HOS-ovaca?

Da će HDZ skidati ploče poginulim braniteljima Jasenovca zbog znakovlja Hrvatske vojske jedinica HOS-a, a da će HDZ-ov koalicijski partner tvrditi 2016. da ne postoji zakonski okvir sankcionirati znakovlje ubojica koji su masakrirali branitelje Jasenovca i ne samo Jasenovca nego i Vukovara, Bapske, Lovasa, Voćina, Baćina, i drugih stratišta – to je danas činjenica.

Naravno, to moguće uz ovakve vlasti koje vladaju Hrvatskom: ta u Hrvatskoj se danas slobodno nosi i zločinačka petokraka, a pod njom je počinjen genocid nad hrvatskim narodom i 1945. godine, ali i strašni zločini 1991. godine.

Da, zločinačka kokarda i zločinačka petokraka u Hrvatskoj 2019. godine – nisu zakonski zabranjene!

Svakako je istina da je  najviše zala posijala na području Hrvatske zločinačka petokraka, kako u Domovinskom ratu, tako i u 2. svjetskom ratu i osobito poraću. Ali za njom nimalo ne zaostaje ni zloglasna kokarda, simbol četničkog fašizma i pokušaja ostvarenja patološke ideje Velike Srbije na etnički čistom srpskom teritotiju na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. U jednom trenutku kada su 1992. godine četnici držali 72% teritorija BiH i 30% teritorija Hrvatske izgledalo je da su blizu ostvarenja svojih genocidnih planova. Ali, ubrzo je došlo do inverzije i četnički pokret, sam u sebi ideološki truo, šovinistički i genocidan na djelu, počinje se raspadati i unutar sebe i pred naletima Hrvatske vojske, te kapitulira sramnim kukavičkim bijegom četnika 1995. godine u niz akcija kada su pregaženi hrvatskom vojnom silom.

 

Četnici ubili desetke tisuća ljudi u NDH

Ali, bez obzira na vojni poraz i sramotni bijeg srpskih vojnika, iza četnika je u Domovinskom ratu u Hrvatskoj i BiH ostalo desetine tisuće ubijenih, silovanih, masakriranih i protjeranih ljudi, Hrvata, ali i muslimana.

Slično je bilo i u II. svjetskom ratu, kada su četnici ubili desetke tisuća ljudi na teritoriju NDH, također po etničkom kriteriju isključivo Hrvate i muslimane. Ministarvstvo vanjskih poslova NDH u svom Unutrašnjopolitičkom pregledu br. 11 od 11. IX. 1944. od odjeljku “Četnici protiv NDH” navelo da su do tada”četnici razorili oko 30.000 hrvatskih domova i poubijali najmanje oko 150.000 hrvatskog pučanstva”. Ako se nekom čini ova brojka prevelikom, prema komunističkom historiografu i demografu V. Žerjaviću, na četničke žrtve genocida otpada 32.000 ubijenih Hrvata i 33.000 ubijenih Muslimana u NDH. Mnogima se, međutim, ova Žerjavićeva brojka čini premalena. A radi se o zastrašujućem broju 65.000 ubijenih, kojima se kasnije pridružuju u krvavim orgijama i partizani.

Najviše pokolja nad Hrvatima u II. svjetskom ratu u Hrvatskoj počinila je upravo Dinarska divizija četničkog vojvode Momčila Đujića rođenog na današnji dan 27. veljače 1907. godine. Momčilo Đujić je 1933. zaređen za svećenika Srpske Pravoslavne Crkve i bio je najveći koljač u II. svjetskom ratu.

Izbijanjem Drugog svjetskog rata napušta dužnost svećenika i organizira zloglasne četničke jedinice. U studenom 1941. osniva Dinarsku četničku diviziju, kojoj postaje zapovjednik, a njegov nož osjetili su mnogi Hrvati Dalmacije i Zapadne Bosne od Drvara do Livna. Ukazom kralja Petra II. Karađorđevića 1942.g. postaje četnički vojvoda. Nakon završetka rata odlazi u SAD, gdje je umro kao slobodan čovjek 1999. godine.

Nažalost, svojevremeno je snimljeno i dokumentirano kako grupa uglednih svećenika i velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve pjeva pjesme u u čast zločinca i četnika Momčila Đujića, između ostalih i mitropolit zagrebački Porfirije:

 

Dakle, kako to da nakon svih opetovanih zločina četnika kroz cijelo 20. stoljeće nije moguće zakonski sankcionirati četničko znakovlje danas u Hrvatskoj, prema tvrdnjama Milorada Pupovca?

 

A mediji i političari o svemu šute…

Tko je za ovo stanje kriv?

Jesu li to mediji koji o tome ne pišu, nego se bave i danas stvarima kao početno polje hrvatskog grba ili znakovljem junačke postrojbe Hrvatske vojske HOS-a, sve s ciljem stigmatizacije Hrvata?

Ili su to političari koji istjeruju (nevidljive) “demone” u Hrvatskoj posvuda i uvijek, od Thompsonovih koncerata preko nogometnih utakmica i dvojezičnih ploča u Vukovaru do komemoracije u Bleiburgu? A ne sankcioniraju četničko znakovlje, i ne brinu o tome nimalo, kao ni znakove komunizma pod kojima su napravljeni najveći zločini nad Hrvatima u povijesti?

Ili kulturnjaci, novinari, kolumnisti, HRT i svi drugi koji se nikada nisu nimalo pozabavali ovom Pupovčevom izjavom, a koja je vjerojatno istinita jer Pupovac zna što govori i ne govori napamet.

U središtu hrvatske “egzorcističke” medijske javnosti uvijek su isključivo Hrvati, uvijek se nađe neka priča da bi se narod uvjerilo da su Hrvati narod-slučaj i nerješiv problem, premda je Domovinski rat zauvijek riješio dilemu tko je tko na ovim prostorima. Srebrenica i Vukovar to najjasnije svjedoče.  Uvijek su tjednima na naslovnicama slučajevi dočeka nogometaša, slučajevi upaljača, slučajevi šerafa sa kotača, slučajevi vaterpolista Crvene Zvezde, Thompsponove pjesme, navijačka skandiranja, HOS-ove majice i Kninu, Zadru ili Bleiburgu, zastave i početna polja hrvatskog grba i slične teme.

Nije to nimalo slučajno, (ne)vidljiva ruka koja nameće teme naslovnica je više nego vidljiva i prepoznatljiva. Pamte je osobito stariji i pronicljivi ljudi koji se sjećaju kako su u komunističkom totalitarizmu umjetno stvarao (ustaški) “neprijatelj” metodologijom specijalnog rata i stvaranja društvenih prividnih problema i afera, koje u biti niti ne postoje.

Prisjetimo se za kraj jedne scene koja je potresla svijet, a koju je snimila, Bogu hvala, kao vječni dokument snimila TV kamera: u krvavim orgijama u razorenom Vukovaru zajedno stupaju kokardaši i petokrakaši, ruku pod ruku i nož pod nož. Koračaju krvavom kupkom po leševima nevinih i ubijenih Hrvati i zajedno i glasno pjevaju: “Bit će mesa, klat ćemo Hrvate!”.

I klali su – kokarda i petokraka zajedno.

A danas Hrvatska nema zakona, nakom 20 godina vladanja HDZ-a i 8 godina SDP-a, koji bi sankcionirao zločinačku kokardu? O petokraki da i ne govorimo.

 

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr