Prošlo je gotovo 50 godina otkako je prvi puta 1972. nastala i izvedena njegova izvanserijska pjesma „Dalmatino povišću pritrujena“ (Dalmacijo, pritisnuta povjesti), ušavši u srca hrvatskih ljudi, te postavši neslužbenom himnom i zaštitnim znakom Dalmacije i njezinog hrvatskog puka.
Nastala je za vrijeme Jugoslavije kada je nacionalni identitet Hrvata bio sustavno potiskivan i zabranjivan, pa je kao takva, zauzela kultno mjesto u srcima ne samo Hrvata juga zemlje, već i cijelog hrvatskog naroda. Premda pjesma govori o životu dalmatinskog težaka, ona je postala zaštitni identitet svakog hrvatskog čovjeka, njegove sudbine i duboke duševne i emotivne povezanosti sa svojom zemljom.
„To je za one kojima je dalmatinska pjesma bila i ostala molitva, a klapa drugi dom. Stolica na koju nitko ne pretendira, a u kojoj sjede bitni, gotovo nezamjenjivi“, govorio je Ljubo Stipišić o svojim pjesmama i malom čovjeku koji ih je izvodio i slušao.
Pedagoška „mjera“ ili način ophođenja, bili su ključ uspjeha kojim je Ljubo Stipišić Delmata otvarao sve brave i sva vrata u svijetu pjesme, klapa, čestitih amatera, kod onih koji slaveći pjesmu ne mare previše za materijalno, kod onih koje treba “tek” razumjeti i dati im na važnosti.
Zbog toga je Ljubo Stipišić bio obožavan i slavljen. Kao “trener” imao je vrhunske rezultate s momčadima koje i nisu uvijek obećavale. Bolje od ikoga razumio je psihologiju “neukih” pjevača božanskog glasa u čijim su grudima odzvanjali misali i testamenti predaka sa “dalmatinske stine”. Njegova strpljivost u kontaktu i ravnopravnost u dijalogu imali su kontemplativnu i terapeutsku moć.
Ostat će ipak tajnom zašto se gotovo bespogovorno upijala svaka njegova riječ i glazbena opaska. Moguće i zbog njegovog kreda “svi se trebamo miriti sa svitom, a da bismo to mogli, prvo se trebamo miriti sa sobom i oprostiti sebi za sve ono što smo naučili da sebe trebamo ranjavati i kažnjavati.”
Branio je autoritetom pjesme i pjevače, “svoju djecu”, od iskliznuća ka zabavi i profanosti, držeći repetitorije s pučkim skupinama pjevača treće životne dobi, bivao ponekad i neshvaćen, a sve u nastojanju da dva koraka natrag budu jedan naprijed. „Pravicu san iska/ I jopet je triban/ Sto put vesel bija/ A umiren jidan.“
Ljubo Stipišić Delmata, rođen je 1938. u Splitu gdje je i umro 2011. godine – melograf, aranžer, skladatelj, dirigen, pjesnik. Istaknuo se kao besprijekorni voditelj i osnivač brojnih klapa (Jeka Jadrana, Oktet DC, Kantaduri, Trogir, Vokalisti Salone) koje su svojim izvedbama i repertoarima utrli put današnjem modernom pokretu klapskog pjevanja. Utemeljitelj je časopisa Bašćinski glasi (Omiš, 1991) i glazbene edicije Leut. Utemeljitelj je (ili suutemeljitelj) Festivala dalmatinskih klapa u Omišu, manifestacija Solinske ljetne priredbe, Sučuračka prikazanja, Smotra dalmatinskih klapa na Klisu, Susreti dalmatinskih klapa Sudamja, Korizmeno glagoljaško tradicionalno pučko pjevanje u Velikom tjednu Puče moj, Pasionska baština u Zagrebu.
Recital Ljube Stipišića sa objašnjenjem značenja riječi stare hrvatske čakavske ikavice:
Dalmatino povišću pritrujena – klapska izvedba
Tekst se nastavlja ispod oglasa
