“Ono što povezuje Benin i Hrvatsku je taj osjećaj siromaštva i osjećaj brige za drugog. Kroz ovo vrijeme, otprilike kroz 5-6 godina imao sam blizu 70 volontera koji su bili sa mnom u Beninu, koji su na različite načine pomogli tamo ljudima”, ističe vlč. Odilon u razgovoru za Narod.hr.
> Vlč. Odilon: Moja je želja da cijeli Benin bude poplavljen kuhinjama Marijinih obroka
> Marijini obroci u Beninu: Upoznajte djecu koja dobiju barem jedan obrok u danu – kad dođu u školu!
Povodom Svjetskog dana socijalne pravde (20. veljače) razgovarali smo s vlč. Odilonom Singbom koji je kao siromašni mladić iz malenog, siromašnog sela u srcu Afrike postao doktor znanosti. Jedini je iz svoje obitelji koji se školovao. Vrlo se teško izborio za svoje školovanje još u Beninu.
Odilon-Gbènoukpo Singbo rođen je 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina. U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji “Msgr. Louis Parisot”, gdje je studirao dvije godine filozofiju. Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Godine 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu. Trenutačno je na službi u Zagrebačkoj nadbiskupiji.
Narod.hr: Kome je danas pomoć najpotrebnija?
Vlč. Odilon: Rekao bih da je to vrlo škakljivo pitanje zato što će svatko na to gledati iz svoje perspektive i kada krenemo gledati iz svoje perspektive, onda upadnemo u zamku subjektivnosti jer svatko uvijek misli da mu nešto treba. Ako ćemo ići logikom određene objektivnosti, onda ćemo shvatiti da zaista u svijetu, pa i ovdje u Hrvatskoj ima skupina ljudi koji se u konačnici smatraju ranjivim skupinama. Htio bih spomenuti na primjer ljude s različitim bolestima koji možda žive sami u svojim domovima gdje ukućani nemaju toliko vremena za njih jer moraju raditi. Dakle, treba se pobrinuti kako naći neke strukture koje bi se adekvatnije brinule o tim ljudima.
> Knjiga mjeseca u KS-u: Odilonove Evanđeoske mrvice za unutarnju ekologiju
Drugo, stariji nemoćni ljudi kojima danas, nakon što su cijeli život radili, mirovina nije baš na onoj razini s obzirom na potrebe i na cijenu života danas. Možemo spomenuti tu skupinu ljudi kao najpotrebnije. Da ne govorimo o onima koji zbog nekih životnih okolnosti nikada nisu uspjeli naći neko dobro materijalno stanje, pa su postali beskućnici, pa pripadaju toj ranjivoj skupini.
Ako gledamo tu materijalnu razinu imamo dosta kategorija ljudi kojima je pomoć zaista najpotrebnija. Ne možda zato što su lijeni i ništa ne žele raditi, nego zato što su životne okolnosti bile takve. Na duhovnoj ćemo razini svakako više vidjeti ako uzmemo u obzir ovo vrijeme pandemije, nije samo pitanje duhovne, već i psihološke naravi u smislu psihološke pomoći te duhovne pomoći onima koji su na toj razini bili jako pogođeni zbog svega onoga što se dogodilo kroz ovo vrijeme pandemije, a to je područje kojim ćemo se još dugo baviti, područje gdje će pomoć trebati još više.
Narod.hr: Mijenjaju li se trendovi strukture siromašnih?
Vlč. Odilon: Mijenjaju se, ali ne samo prema jednom smjeru. Mijenjaju se kao u pozitivnom smislu, tako i u negativnom smislu. U pozitivnom smislu ako ćemo gledati strukture siromašnih, to je svijest koja je sve veća i veća kod mladih ljudi koji osjećaju određenu društvenu odgovornost prema kategorijama ljudi koje sam malo prije istaknuo. Mogu polaziti na primjeru studenata na Hrvatskom katoličkom sveučilištu koji pripadaju volonterskoj skupini koji su uvijek spremni na neku akciju. Ti ljudi osjećaju neku promjenu. Ne samo unutar Hrvatske, nego ako i gledamo preko granica onda ćemo vidjeti pogotovo, ako uzmem u obzir državu iz koje dolazim, da se vidi da se mnogi udaljuju od međunarodnih struktura koji govore o nekoj pomoći ljudima. Zapravo ti ljudi ne dobivaju pomoć kako treba. Pojedinci pokušavaju svojim osobnim angažmanom, vremenom koje posvećuju tim ljudima, sredstvima koja im daju na raspolaganje promijeniti nekakve trendove.
Do nedavno je bio pokušaj promjene stanja siromašnih više institucionaliziran, a danas se događa na nekoj osobnoj razini ljudi jer ljudi žele znati kome i što se daje.
Negativna strana se nalazi na institucionalnoj razini jer se stvari ne mijenjaju. Ne zbog toga što međunarodne institucije, državne, lokalne nemaju kako promijeniti stanje siromaha, nego zato što je očito nekome u interesu da uvijek bude jedna skupina u siromaštvu da bi druga skupina bila u bogatstvu. Možda je i određena institucionalna ravnodušnost jer je to što se svih tiče, a ne samo mene osobno. To je ono što bi psiholozi zvali difuzijom odgovornosti. Dakle, nitko se neće previše angažirati jer je međunarodna priča.
U tom smislu mogu reći da postoje negativnosti u pokušaju promjene stvari siromašnih ljudi. Imamo i pozitivne i negativne tendencije s time da su negativne tendencije oduvijek tu jer se nalaze na nekakvim globalnim razinama, a pozitivne su kada se pojedinci angažiraju. Ako bismo se vratili na povijest Crkve, možemo vidjeti da se ništa nije promijenilo kod siromaha u Crkvi zato što se papa, biskup, neka crkvena struktura bavila time na neki način, već zato što su se pojedinci unutar te Crkve angažirali, izložili. Spomenuo bih Majku Tereziju koja je stvarno angažirala i napravila promjenu mimo struktura. Smatram da je to pravi put.
Narod.hr: Tko je danas u skupini najsiromašnijih?
Vlč. Odilon: Mogao bih odgovoriti filozofski, ali nastojat ću biti konkretan. Skupine ljudi koje sam na početku spomenuo nalaze se u skupini najsiromašnijih. No, ako globalno gledamo onda su to mnoge afričke zemlje, kada gledamo siromaštvo na materijalnoj razini. Treba razlikovati siromaštvo iz materijalne perspektive te siromaštvo iz duhovne perspektive. Na toj je materijalnoj razini dosta afričkih zemalja, južnoameričkih zemalja ili država poput Haitija. Naravno da nisu svi ljudi tamo siromašni, ima i tamo ljudi koji su bogatiji od ljudi na Zapadu. No, najveće siromahe kao pojedince naći ćemo u tim zemljama. To ne znači da je neka isključivost. I u Hrvatskoj i u nekim europskim državama naći ćemo siromahe koji nemaju ništa. No, govorim o globalnijem.
Postoji i ona skupina siromaha na duhovnoj razini. To su ljudi koji imaju sve, ali nemaju smisao života. Tu je možda čak drastičniji oblik siromaštva nego materijalni oblik siromaštva. Doći ćemo do zaključka da u konačnici nije pitanje skupine najsiromašnijih, nego je pitanje ispunjenosti života. Na to pitanje trebamo vidjeti da nije ispunjenje vezano uz obilje bogatstva, nego je vezano uz oskudicu. Pitanje je kako postupamo sa životom i na koji način pristupamo životu u svakodnevnim izazovima s kojima se susrećemo. Dakle, siromaha ima i na jednoj i na drugoj razini, samo mislim da je ova druga razina teža za prihvatiti. Nažalost Zapad obiluje takvom obliku siromaštva.
Narod.hr: Kako se naše društvo odnosi prema siromaštvu i siromašnima?
Vlč. Odilon: Ako ostajemo u kontekstu Hrvatske, Hrvatska je stvarno bogata država raznim prirodnim resursima, ali i ljudima kao potencijalima. Međutim, zajedništvo, zajednička briga i borba za dobrobit države pokazuje se kada se dogodi nekakva tragedija. Kada se dogodi drastični gubitak negdje kod nekoga, ti Hrvati će se ujediniti. U tim trenucima možemo vidjeti da hrvatsko društvo ima naglašenu osjetljivost prema siromasima. Samo se ta osjetljivost pokazuje u nekim posljednjim trenucima, drastičnim trenucima što jest i dobro. U nekim redovitim okolnostima to se vidi, ali nije na onoj razini na kojoj bi trebalo biti.
Zašto je to tako? Zato što u Hrvatskoj još uvijek nije razvijena kultura volontiranja.
Možda u nekim državama ljudi to rade jer im ulazi u CV. Mislim da bi možda bilo bolje da naš odnos prema siromasima više odvija kroz naš odnos volontiranja prvenstveno unutar Hrvatske. Samo netko treba potaknuti. To se vidi redovito kadgod se organizira neka akcija volontiranja, u vrijeme potresa u Sisku možemo vidjeti koliko je ljudi otišlo tamo volontirati. To su odnosi koji se pojavljuju kada je neka tragedija.
Bilo bi dobro da u redovitim okolnostima nalazimo siromahe te da se prema njima odnosimo humano jer svatko od nas može biti na njihovom mjestu. Mnogi su došli u tu životnu situaciju ne zato što su lijeni ponavljam, nego zato što su takve životne okolnosti. Možda zbog nekog kredita koji nisu mogli isplatiti jer su izgubili posao. Ima različitih razloga zbog kojih su ljudi u toj situaciji. Svako ga od nas vreba ta opasnost da budemo u tome. Vrijeme je da naš odnos prema siromasima bude malo više bratski odnos.
Narod.hr: Pomaže li naše društvo siromašnima?
Vlč. Odilon: Društvo pomaže siromasima, najviše kada se pojavi neka tragedija. Kategorija siromaštva treba se proširiti. Ako proširimo tu kategoriju, netko tko ima čak i zdravstvene poteškoće, vidjet ćemo koliko se akcija radi za prikupljanje sredstva za nečije zdravlje. Hrvatsko društvo ima osjetljivost prema siromasima. Uvijek možemo bolje.
Narod.hr: Što biste mogli povezati s Beninom i Hrvatskom na temu siromaštva?
Vlč. Odilon: Siromaštvo izaziva osjećaj bratstva. To kažem jer sam osjetio da Hrvati prema meni osobno odnose se s tim stavom bratstva, možda zbog moje službe ili je to nešto tipično u hrvatskoj krvi, da u susretu s drugačijim neće postupati s rasističkim namjerama, već sa znatiželjom da upozna osobu, da čuje nešto više o društvenoj situaciji u zemlji odakle dolazi osoba. Ono što povezuje Benin i Hrvatsku je taj osjećaj siromaštva i osjećaj brige za drugog. Kroz ovo vrijeme, otprilike kroz 5-6 godina imao sam blizu 70 volontera koji su bili sa mnom u Beninu, koji su na različite načine pomogli tamo ljudima.
Mislim da nije ljudima do egzotike ili do neke slave da bi toliko novaca potrošili da bi išli tamo. Mnogi su bili koji nigdje to nisu spomenuli u medijima, nisu medijima poznati. Kada uzmemo taj osjećaj za odlazak pomoći drugima, to ne znači da ne pomažu ovdje, već imaju potrebu svoje vrijeme tamo posvetiti, onda možemo reći da je između Benina i Hrvatske postoji osjećaj bratstva, ali na temelju potrebe drugoga. Hrvatska je mala zemlja, ali s velikim srcem. Tome svjedočim već godinama. Nisam doživio drugačije iskustvo od onoga u što sam se uvjerio.
Narod.hr: Kako pronaći izlaz iz siromaštva i kako najbolje pomoći siromašnima – i mi kao pojedinci i kao društvo u cjelini?
Vlč. Odilon: Počet ću od svoga osobnog primjera. Obično kažem: ‘Nisam u svome afričkom selu bio najtalentiranije dijete, ali u Zagrebu nisam ni baš najgluplji čovjek.’ Da bismo pobijedili siromaštvo, trebamo ljudima dati priliku kroz obrazovanje. Ne nužno slati novac za hranu nego da taj novac ide prvenstveno za njihovo obrazovanje, da djeca mogu ići u školu, da netko tko želi naučiti neki zanat da možemo pomoći. Nije poanta da hranimo samo ljude, u redu, neke skupine moramo hraniti. To su već stari ljudi. Ali potrebno je mlađe koji su u nekim uvjetima siromaštva, možemo njima pomoći ako im stavljamo na raspolaganju, ako im dajemo priliku da se obrazuju i da mogu završiti školu, da mogu biti ‘netko’ za svoje društvo, da ne ovise stalno o nečijoj milosti, o nečijoj milostinji.
Mislim da je to način na koji možemo pomoći – i kao društvo i kao pojedinac. Najviše će pojedinci napraviti nego neko fiktivno društvo koje ne postoji zapravo kada je u pitanju konkretno zauzimanje za nekoga. Svatko može dati nešto od sebe, ne mora biti materijalno. Može biti riječ, poticaj, poruka. Svatko od nas ima dovoljno da usreći drugoga i da ga izvadi blata siromaštva. Da bismo pobijedili siromaštvo moramo dati drugima priliku da napreduju. Ja sam dobio priliku i nije to neka moja zasluga. To je plod dobrote mnogih ljudi meni poznatih kao i nepoznatih.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
