“Tužan sam i bit ću do kraja života tužan. Ostaje žal jer Hrvatska nije svjetski prvak, a trebali smo biti pobjednici po svemu: kvaliteti, igri… Ali, dragi Bog je htio da mi to ne osvojimo. Nismo izgubili od bolje ekipe, nego od ekipe koja je bila sretnija. Žal zbog toga nikada neće proći”, govori izbornik Zlatko Dalić u razgovoru za Večernji list.
Njegovo se raspoloženje popravilo tek kas je stigao u Hrvatsku i vidio MIG-ove na nebu. Tada su i igrači postali euforični te su svi shvatili kakav su uspjeh ostvarili.
“Uvijek govorim da sam vjernik i katolik. U Livnu je moja rodna kuća prva do crkve. Fratri su mi susjedi. Moji otac i majka tako su me odgojili, a tako i ja odgajam svoju djecu. Ne sramim se reći da sam vjernik, a vjera mi daje veliku snagu. Sve što sam u životu napravio i sve u čemu sam uspio jest od dragog Boga i vjere. Puno sam puta bio u teškim situacijama, bio sam pred zidom i nisam vidio izlaz. Svi u takvim situacijama traže pomoć od Boga, tako sam ga i ja prizivao. Znam da me Bog prati i da mi daje snagu kada mi zatreba. Bog je moja velika inspiracija. Naravno, ni ja nisam idealan, imam svojih grešaka i problema, krivih poteza. Ali to je ljudski.”, rekao je izbornik o svojoj vjeri i dodao kako na svom iPadu ima nekoliko molitvi koje čita u hotelu prije nego što se ukrca na bus.
“Uvijek imam krunicu u džepu hlača, a kada mi je teško, onda je držim u ruci. Ne pokazujem krunicu, nego je stisnem u šaci u džepu. Kad smo primili gol, ne znam više od koga, krunica mi se urezala u ruku koliko sam je jako stisnuo. Kada igrači izađu na teren, ja odem u kut nasamo, poljubim krunicu, prekrižim se tri puta i onda izađem na teren. I to je ritual koji svaki put napravim. Bože, pomozi. Može netko imati nešto protiv toga, ali to sam ja”, objasnio je Dalić svoje rituale.
Što je bilo najteže u Rusiji?
“Tih 50 dana bio je spartanski režim. Pogotovo u kampu, u šumi, u koji nitko nije mogao doći. Obitelji su došle na kavu u Soči, gdje smo bili u velikom hotelu. A u Moskvi, kad smo ušli u polufinale i finale, onda sam dopustio da obitelji igrača budu s njima u hotelu. Izolacija više nije bila potrebna jer je cilj bio ostvaren, a uoči polufinalne i finalne utakmice trebalo je doći do opuštanja. I zato sam pustio da im u hotel dođu obitelji, što se pokazalo dobrim. Kad su im djeca istrčala na teren, to je bilo prekrasno. Naježio sam se kad sam to vidio”, priča.
Kako mu je izgledao život?
“Ništa u životu nisam dobio na dlanu, za sve sam se pomučio i baš zbog toga ne dam na sebe. Bilo je trenutaka kada nisam imao ništa. Ali o njima ne želim razmišljati. Imao sam kriza i bračnih i ljudskih i sportskih, ali iz svega sam izašao još jači. Nikad prvi neću nekoga dirati, ali na sebe ne dam”; poručio je.
Koliko su važni branitelji?
“Bez branitelja ne bi bilo Hrvatske, dali su sve svoje… Da nije bilo branitelja, ne bi bilo ni ovih što pišu protiv njih. Nemam ništa ni protiv koga, ja nisam ni lijevo ni desno, samo želim Hrvatsku u kojoj se poštuje i cijeni emocije i zajedništvo. Mene politika ne zanima, zanimaju me ljudi. Bio sam na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji i Poljskoj kao navijač. Nosio sam šahovnicu i pjevao. Nisam pao s neba, igrali smo za naše ljude koji su dali i zadnju kintu da dođu u Rusiju na utakmice”, ističe.
Što je s Thompsonom?
“Umjesto da gledamo kako ćemo na valu uspjeha reprezentacije napraviti nešto dobro za Hrvatsku, mi se pitamo tko je pjevao i što je pjevao. Thompson je pjevao “Lijepa li si”, mi s tom pjesmom krećemo iz hotela na stadion. Ona trešti na najjače u autobusu. U svlačionici opet slušamo “Lijepa li si”. To je pjesma o ljubavi, o domoljublju, Hrvatskoj. Ta je pjesma naša himna i dečki su htjeli da nam Thompson pjeva tu pjesmu. Ne vidim u tome ništa loše. Nikakvih tu političkih poruka nema i zašto bi nam netko priječio da slušamo tu pjesmu. Onaj kome ta pjesma ne odgovara nije bio na Trgu”, poručio je.
Predsjednica u svlačionici
“I Angela Merkel je dolazila k svojima pa nikome to nije smetalo. Kad je Merkel, onda je dobro, kada je Kolinda, onda nije dobro. Gdje je tu realnost? Shvatio bih da smo bilo koga vrijeđali ili napadali, ali mi samo ističemo što osjećamo”, poručio je.
Ostaje li na klupi?
“Kada sam vidio toliku pozitivu, narod koji je stao iza mene, nemam pravo da ne preispitam svoju odluku o odlasku. Doček – Zagreb, Varaždin, Miholjac, Split… Ne mogu ignorirati pola milijuna ljudi i više koji su nas dočekali u Zagrebu”, zaključio je.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
