Prije nego što su ga kolonizirali Vikinzi, Island je bio prekriven šumama, no strašni su ratnici posjekli gotovo sve drveće.
Island je danas zemlja s najmanje šuma u Europi. Ondje su šume toliko rijetke ili su njihova stabla toliko mlada da se ljudi često šale da se oni koji se u šumi izgube samo trebaju ustati kako bi vidjeli gdje su.
Ali nije uvijek bilo tako.
Kada su se neustrašivi Vikinzi krajem 9. stoljeća otisnuli iz Norveške i osvojili tada nenaseljeni sjevernoatlantski otok, brezove šume pokrivale su četvrtinu njegove površine.
Doseljenici su u idućih sto godina posjekli 97 posto izvornih islandskih šuma da bi izgradili naselja i napravili mjesta za pašnjake.
Šume na Islandu teško je obnoviti zbog oštre klime i aktivnih vulkana koji periodično prekriju tlo lavom i pepelom.
Po izvješću FAO-a iz 2015. godine, šume danas prekrivaju samo 0,5 posto površine Islanda.
To znači da na otoku nema dovoljno vegetacije da zaštiti tlo od erozije i pohrani vodu, a to rezultira dezertifikacijom unatoč tomu što se radi o zemlji na krajnjem sjeveru.
Islanđani se trude pošumiti svoju zemlju još od konca 50-ih godina prošlog stoljeća, a u zadnjih tridesetak dodatno su pojačali napore.
Islandska šumarska služba zato je nedavno dobila zadaću da pokuša ozeleniti 6000 hektara bazalta i crnog pijeska u Hafnarsanduru, kraju koji nalikuje Mjesečevoj površini.
“To jedan od najgorih primjera erozije tla na Islandu”, kaže voditelj službe Hreinn Oskarsson.
Naoružan crvenim “potti-putkijem”, finskim cjevastim alatom za sadnju, Oskarsson sadi mladice borova i smreka u pokušaju da obližnji grad Thorlakshofn zaštiti od pješčanih oluja.
“Pošumljavamo kako bismo stablizirali tlo”, rekao je.
Unatoč tomu što je breza jedino autohtono islandsko drvo, često se pošumljava drugim vrstama.
Problem s brezama je u tome što nisu “produktivna vrsta”, kaže zamjenik direktora nacionalne šumarije Adalsteinn Sigurgeirsson,
“Za ostvaranje naših ciljeva treba nam raznolikost, a ne monokultura autohtone vrste”, kazao je.
Diljem zemlje osnovani su deseci rasadnika. Ondje se mladice njeguju tri mjeseca prije nego što se zasade u prirodi.
No kako je islandsko tlo siromašno dušikom, proces sazrijevanja je spor i prosječan rast drveća deset je puta sporiji nego u, primjerice, Amazoniji.
Paradoksalno, kada je pošumljavanje u pitanju Islanđanima pomaže globalno zagrijavanje.
“Niske temperature i hladna ljeta silno otežavaju rast šuma”, kaže Sigurgeirsson. Otkako je ‘zatoplilo’, krenulo je im je nešto bolje.
Od 2015. godine na otoku je zasađeno između tri i četiri milijuna stabala, što otprilike odgovara površini deset kvadratnih kilometara.
Za usporedbu, Kinezi su istom razdoblju zasadili 70 tisuća kvadratnih kilometara šume.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
