Trudnice danas mogu obaviti razne prenatalne testove, a jedan od njih je i amniocenteza. To je postupak tijekom kojega se igla duljine između 8 i 9 centimetara uvodi kroz trbušnu stjenku i šupljinu kako bi se uzeo uzorak plodne vode za analizu.
Postupkom amniocenteze genetski se analizira fetus, a koristi se kada se žele dijagnosticirati različiti kromosomski poremećaji. Prvenstveno se misli na Downov sindrom, ali i na ostale rjeđe poremećaje kao što su Turnerov sindrom, Edwardsov sindrom, Patauov sindrom ili Klinefelterov sindrom.
Amniocentezu moguće je napraviti bilo kada nakon navršenih 11 tjedana trudnoće, a najčešće se radi između 16. i 18. tjedna. Nije preporučljivo raditi zahvat prije navršenih 15 tjedana trudnoće zbog povećane opasnosti od gubitka djeteta. Zahvati iza 18. tjedna trudnoće također se ne preporučuju zbog poteškoća oko dovršenja trudnoće u slučaju pozitivnog nalaza, tj. u slučaju ako se roditelji zbog nalaza odluče na pobačaj. Postupak se uobičajeno se nudi trudnicama starijim od 35 godina.
Kako izgleda amniocenteza?
Nakon detaljne dezinfekcije kože trbuha, a pod kontrolom ultrazvuka, u prazan prostor pokraj bebe uvodi se tanka igla i izvlači mala količina plodove vode, nakon čega se igla vadi. Ovaj postupak nije bolan, nego je, prema riječima trudnica, neugodan.
>Može li amniocenteza doista roditeljima dati odgovor koji traže?
Ovaj invazivan postupak nosi i rizike za dijete. Komplikacije do kojih može dovesti amniocenteza jesu curenje plodne vode, ozljeda djeteta, infekcije i spontani pobačaj.
Odluku o podvrgavanju amniocentezi donose trudnica i njezin partner uz savjetovanje s liječnikom i stručnjakom za fetalne anomalije. Po pitanju zahvata potrebno je donijeti tešku odluku – što napraviti u slučaju pozitivnog nalaza? To je zapravo najveći problem s kojim se parovi susreću jer postoje samo dvije mogućnosti – ili nastaviti trudnoću i roditi dijete koje može, a ne mora imati Downov sindrom, iako je pouzdanost amniocenteze 99,4 posto, ili prekinuti trudnoću u za to predviđenom roku.
> Sramotna objava SZO-a: Naveli Downov sindrom kao urođenu manu koju treba spriječiti
“Down free” zemlje
Zemlje poput Danske, Islanda i Nizozemske uvele su pak prenatalna testiranja koja nemaju za cilj zdravlje, nego omogućiti onima koji ne žele imati dijete sa sindromom Down da ga pobace. Implicira se da život te djece i osoba nije vrijedan ili jednako vrijedan kao život osobe koja nema genetski poremećaj. Svakoj trudnici na Islandu nudi se mogućnost prenatalnog testa kojim se može otkriti Downov sindrom s 85 posto točnosti.
U Danskoj je 2019. rođeno samo 18 djece sa sindromom Down, što je najmanje otkad Danski središnji citogenetski zavod (DCCR) vrši statistiku, prenijela je CNA.
>Zastrašujući podaci: Island ‘iskorjenjuje’ djecu s Downovim sindromom pomoću pobačaja
Danska je prva zemlja u svijetu koja je još 2004. uvela besplatne prenatalne testove na Downov sindrom za sve trudne žene. Od te se godine nadalje broj djece rođene sa sindromom Down značajno smanjio i kretao se između 22 i 35. Prema podacima danskog Nacionalnog odbora za zdravstvo, “95 posto trudnih žena u čijem se plodu otkrije kromosomska nepravilnost, odlučuju se za pobačaj”.
Zabrinjavaju podaci iz SAD-a, gdje je procjena da se pobaci 60 do 90 posto djece s dijagnosticiranim Downovim sindromom, u usporedbi s 18 posto svih trudnoća koje završe pobačajem. U Europi između 2011. i 2015. jedno od dvoje djece s trisomijom 21 nije rođeno nakon prenatalne dijagnoze. Fenomen je uzeo zabrinjavajući zaokret u posljednjim desetljećima s razvojem amniocenteze.
>Tko je bio Jérôme Lejeune, znanstvenik koji je otkrio uzrok Downovog sindroma?
Studija je 2015. godine procijenila da u Europi živi 417.000 ljudi s Downovim sindromom. Bez prenatalne selekcije, ova bi brojka bila 572.000. Autori također ističu da je u zemljama zapadne Europe broj osoba s trisomijom 21 rastao do 2000. godine samo zbog produljenja životnog vijeka, koji je u pola stoljeća prešao s 30 na 65 godina.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
