U gotovo 16.000 pogona za desalinizaciju diljem svijeta proizvede se više slanih otpadnih voda i toksičnih kemijskih spojeva nego što je predviđeno, a svi oni štete okolišu, rezultati su studije izrađene pod okriljem UN-a.
Da bi se proizvelo 95 milijuna kubnih metara svježe vode pogoni za desalinizaciju svakodnevno ispumpaju 142 milijuna kubnih metara slanog koncentrata vode, što je 50 posto više nego što su znanstvenici ranije procijenili, navodi se u studiji.
Oko 55 posto tog slanog koncentrata proizvede se u pogonima za desalinizaciju koji prerađuju morsku vodu u Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i u Kataru, stoji u studiji kanadskog Sveučilišnog instituta UN-a za vodu, okoliš i zdravlje (UNU-INWEH).
Ta vrlo slana voda uglavnom se izlijeva u more, a riječ je o količini koja bi za godinu dana bila dovoljna da pokrije američku državu Floridu s 30 cm vode, stoji u priopćenju UNU-INWEH-a.
Riječ je o tehnologiji koja se razvija vrlo brzo i energetski intenzivno te koristi mnogim sušnim područjima u svijetu.
No slani koncentrat koji sadrži oko pet posto soli često sadrži toksine poput klora i bakra, neophodne jer se koriste u procesu desalinizacije. Primjera radi, morska voda globalno sadrži oko 3,5 posto soli.
Otpadne kemikalije “nakupljaju se u okolišu i mogu djelovati toksično kada su posrijedi ribe”, kazao je Edward Jones, glavni autor studije s UNU-INWEH-a i profesor na nizozemskom sveučilištu Wageningen.
Prof. Jones ističe da slani koncentrat najčešće smanjuje razinu kisika u morskoj vodi blizu pogona za desalinizaciju “značajno utječući pritom na školjke, rakove i druga morska bića, što rezultira negativnim ekološkim učinkom vidljivim u hranidbenom lancu”.
Vladimir Smakhtin, direktor UNU-INWEH-a, podsjeća da je studija dio istraživanja o tomu kako na najbolji način osigurati svježu vodu za sve brojniju populaciju, a da se pritom ne šteti okolišu.
Jezera, rijeke
“U svijetu je puno izvora vode koji se ne iskorištavaju u potpunosti. Riječ je primjerice o ‘izvlačenju’ vode iz vrlo vlažnog zraka ili takozvano ‘skupljanje magle’, kao ili vodonosnici smješteni ispod morskog dna”, ističe Smakhtin. U studiji su se koristili i podaci Instituta za znanost i tehnologij Gwangju iz Južne Koreje.
Slanu vodu iz pogona za desalinizaciju koja potječe iz bočatih jezera (onih nižeg saliniteta od morske koja nastaje miješanjem mora s tekućom vodom ili kišnicom), iz vodonosnika ili iz rijeka koje se nalaze u kontinentalnom dijelu, teže je obraditi od slanog koncentrata u priobalnim pogonima koji se cijevima odvodi u mora.
Gurpal Toor, stručnjak za kvalitetu vode na sveučilištu Maryland, koji nije sudjelovao u studiji smatra da bi slani koncentrat mogao predstavljati ozbiljan problem u manjoj količini vode, poput jezera u kontinentalnim dijelovima zemlje. Kazao je i da se se slani koncentrat može koristiti u unutrašnjosti za navodnjavanje usjeva otpornih na sol, za uzgoj ribe ili za proizvodnju stolne soli.
Alex Drak, inženjer izraelske tvrtke IDE Technologies, vodeće u preradi vode, koji nije sudjelovao u studiji kaže da se pravilno obrađen slani koncentrat iz priobalnih pogona brzo rastvara u moru te dodaje da u blizini mjesta gdje se ispušta ta vrlo slana voda ima puno morske flore i faune.
