Zbunjeni? Da, mnogi ne znaju kako je Piaggio, čuveni talijanski proizvođač Vespe, najpoznatijeg i najpopularnijeg skutera na svijetu, okušao sreću i u proizvodnji automobila. Doduše, ne u Italiji, nego u Francuskoj. I ne baš s velikim uspjehom, iako je model koji predstavljamo, ujedno i jedini u programu, bio nemjerljivo bolji od drugih mikroautomobila. No, vrijeme je takvih kreacija bilo na zalasku, proizvodnja Vespe 400 počela je davne 1957., a ugašena već četiri godine kasnije. Pedesetih godina mikroautomobili su se činili kao velik i respektabilan posao unutar auto industrije. Neki, poput BMW Isette ili Goggomobila, su se i prodavali dobro, a sueskom krizom i porastom cijena goriva činilo se da je zlatno doba tek pred proizvođačima. Piaggio, osokoljen sjajnim prodajnim rezultatima Vespe, njuši priliku i razvija kvalitetan, inteligentan mikroautomobil, dugačak samo 286 cm, s dvotaktnim motorom od 392 ccm i 18 KS, sposoban za pristojnih 80 km/h, čak i 90, ako gravitacija malo pripomogne… I uza sve to atraktivnog, slatkog izgleda.
Otprilike istovremeno je, međutim, Fiat u prodaju pustio model 500, nešto veći od Vespe, ali kompletniji: imao je četiri prava, razmjerno upotrebljiva sjedala, bio je četverotaktan, mjenjač je imao četiri a ne tri brzine, a postojao je i element koji Vespa nije imala: prtljažnik koji se mogao zaključati. Kod Vespe, za prtljagu je služila samo polica iza sjedala. Usprkos tim nedostacima, Vespa je zacijelo mogla oteti dio kupaca Cinquecentu, no nikada nije prodavana u Italiji, a i proizvodnja je izmještena u Francusku. Razlog? Posve neslužbeno, gospodin Agnelli je došapnuo: ‘Nema problema, napravite automobil i prodajte ga – ali u tom slučaju Fiat će predstaviti vlastiti model skutera!’ Lambretta je već otela dio tržišta skutera, ali Fiat je bio i ostao nemjerljivo moćniji i njegovim bi ulaskom na tržište skutera za Piaggio nesumnjivo nastala teška vremena. A u to su vrijeme, uostalom, već uvelike i počinjali pregovori o Fiatovom preuzimanju Piaggia, pa se nije valjalo zamjeriti budućim gazdama. Stoga su u Piaggiu odlučili prodavati Vespu 400 na samo nekoliko tržišta, gro ih je ostalo u Francuskoj, ponešto u Belgiji i Nizozemskoj, te u nekoliko prekooceanskih zemalja. Zanimljivo, prodavana je i u SAD i ondje danas uživa stanovito kultno poklonstvo. Nažalost, nebriga je značajno reducirala njihov broj: većina od oko 35.000 proizvedenih primjeraka vrlo je rano završila na otpadu zato što bi vlasnici zaboravili dodavati ulje u vrlo osjetljiv mjenjač, a kada bi on jednom zaribao popravak je bio preskup i neisplativ, te bi automobil najčešće bio bačen.
S tehničke strane, ovaj je automobil bio pravi mali dragulj, s osobinama upravo nevjerojatnim za klasu mikroautomobila: unitarna konstrukcija, neovisan ovjes na svim kotačima, hidrauličke kočnice. Rijedak model pretencioznog naziva GT imao je i četverostupanjski sinkronizirani mjenjač. Svi su modeli imali platneni krov praktične konstrukcije, a oduševljavaju i detalji poput ‘ladice’ na izvlačenje s akumulatorom sprijeda ili rezervnog kotača smještenog pod suvozačkim sjedalom. Čak i danas, kad neki časopis o oldtimerima testira ovaj automobilčić, pišu se samo riječi pohvale za upravljač, mjenjač, kočnice i sposobnost korištenja u suvremenom prometu.Nažalost, najvažnija su tržišta ostala zatvorena, osim u Italiji model nije prodavan niti u zemlji najveće pomame za mikroautomobilima, Njemačkoj, ne znamo točno zašto, ali valja se prisjetiti da je i ondje, u Neckarsulmu, Fiat imao tvornicu… Uz to, razlika u cijeni spram ‘pravih’ automobila poput Citroena 2CV, Renaulta 4CV ili Fiata 500 nije bila toliko velika, a revolucionarni je Mini već također bio pred vratima. Vespa 400 otišla je u zaborav, iako se Piaggio serijom Ape Car trokolica još od 1948. održavao u međuprostoru između automobila i motocikala, a devedesetih mini kombijem Porter ponovo došao i u četverokotačni svijet. No Vespa 400 ostaje jedan od najslađih mikroautomobila pedesetih i još i danas upotrebljivo gradsko vozilo.
Preuzeto sa: autoportal.hr
