Ne treba se bojati nego treba biti – odgovoran. S početkom 2021. imat ćemo cjepivo i COVID-19 postat će samo jedna inačica glupe gripe na koju se mnogi danas i ne mare cijepiti. Da, još i ovo: najesen će početi cijepljenja protiv gripe i cijepite se! Uvjeravam vas da to štiti i od SARS-CoV-2, ne toliko kao što štiti od gripe, ali ipak u dovoljno vrijednoj mjeri
Ovu epidemiju je izazvao umjetni virus napravljen u Kini, koji je ‘pobjegao’ iz laboratorija u pučanstvo. Kinezi nisu ciljali na zarazu nego na biološko oružje – za pričuvu u slučaju nevolje koja se zove rub gubitka rata. Isto rade i druge moćne države, ali Kinezima je virus pobjegao. Sada jedino g. D. Trump govori tu istinu, a napadaju ga ljubitelji kineskoga političkog sustava
Ja sam umirovljeni profesor imunologije i ne pretendiram da imunologiju virusa SARS-CoV-2 znam bolje od mlađih i načitanijih. Ali upravo kao zaljubljenik u imunologiju nisam zadovoljan jasnoćom njezinih objašnjenja u medijima (neke izjave ne razumijem ni ja). Posljedično me na cesti ljudi pitaju pitanja na koja znam odgovore, a oni ih iz medija ili nisu čuli ili nisu razumjeli. Zato ovdje nudim skromnu i jako pojednostavnjenu popunu mogućih nejasnoća u informacijama o toj našoj epidemiji. Popuna je skromna jer ne donosi pojedinosti i objašnjenja budući da bi se tada pretvorila u debelu knjigu koju bi malo tko želio pročitati, piše dr. sc. Matko Marušić za Hrvatski tjednik.
Geni
Geni se nalaze u staničnoj jezgri, a sastoje se od molekule DNA. DNA je dugačka, dugačka molekula koja u sebi sadrži genski zapis (gene) na osnovi kojega se u stanici stvaraju bjelančevine. A bjelančevine su glavni građevni materijal tijela i života. Sastoje se od aminokiselina. Genski zapis je redanje (u molekuli DNA) kemijskih struktura koje zovemo A, T, C i G, s tim da tri susjedna slova znače jednu aminokiselinu, npr. TGG je aminokiselina triptofan. Gen je, dakle, niz tih slova iz kojih se u stvaranju bjelančevina odčitava koje će se aminokiseline ugraditi u bjelančevinu koju određuje (kodira) jedan gen. Gena ima stotine tisuća i DNA je zapravo jako dugačak niz rečenih slova A, T, C, G. Taj niz (molekula DNA) svršeno je upakiran u staničnoj jezgri. Kad bi ga se ‘razvezalo’ i ‘izravnalo’ nit bi bila duga oko metar i 70 centimetara. Sve stanice jednoga organizma (čovjeka) imaju iste gene, one koji su složeni spajanjem sjemenih stanica žene i muškarca pri začeću. No u različitim stanicama aktivni su različiti geni, pa različite stanice imaju različite funkcije, različito izgledaju i različito se zovu.
Mutacije
Mutacije su pojava da se pri dijeljenju (umnožavanju) stanica krivo prepiše neko od onih slova za aminokiseline. Pa se odgovarajuća bjelančevina ili ne može stvoriti, ili je drukčija. To da je drukčija može po organizam biti bolje ili lošije, a najčešće je lošije – jer se pokvarilo ono što je naslijeđeno, a naslijeđeno je bilo dobro za organizam (pa se uspio održati u životu do dobi razmnožavanja).
Teorija evolucije
O živom svijetu postoje samo dvije teorije: da ga je Bog stvorio i da je nastao, i postao raznovrstan, na osnovi evolucije. Evolucija označuje sustav promjena koje nastaju zbog mutacija gena s tim da na životu ostaju oni organizmi kojima mutacija gena nije naškodila (pa da umru) nego im je čak donijela i dobrobit – za uvjete života u kojima ti organizmi (vrsta) žive. Kad se promijene uvjeti života u danome okružju, na životu ostaju samo organizmi koji su imali mutacije koje su dobre za opstanak u tom promijenjenom okolišu. Ostali izumru. Smatra se da su tako nastale sve razlike životinjskih i biljnih vrsta u prirodi.
(Uočite da je ta teorija neizrecivo okrutna: umru i nestanu svi oni koji se ne mogu prilagoditi promjenama u svojemu okružju. Svi organizmi koji umru prije razmnožavanja nestanu zauvijek – kao kombinacija gena koje su imali. To se naziva prirodnim probirom. Pa se otkriva da je prirodni probir smrt onih koji se nisu uspjeli razmnožiti.)
Paraziti
Sve rečeno vrijedi za sve organizme, životinje, biljke i čovjeka. Ta je živa priroda neizrecivo raznolika. U njoj postoje milijuni različitih vrsta (skupina živih bića koja se međusobno razmnožavaju), a neke su paraziti – žive na drugima i od drugih i bez svojih „domaćina“ bi pomrli, nestali. Parazite znamo kao, primjerice imelu na stablima ili kao crijevne gliste u čovjeka. I njih ima u milijunima vrsta. Najsavršeniji paraziti – upravo u evolucijskom smislu savršenog parazitiranja su – virusi.
Virusi
Virus se sastoji samo od svoje genske šifre (slova A, T, C i G) i skromne ovojnice oko te DNA. Da bi živio i razmnožavao se, on od svojega domaćina (na kojemu parazitira) mora uzeti apsolutno sve – i materijal i alate za gradnju svoje nove DNA. Zato on u načelu živi u tuđim stanicama. Izvan stanica ugiba, odnosno preživljava kratko – taman toliko dok ne dohvati neku drugu stanicu i u njoj se naseli i razmnožava. Teorija evolucije za taj slučaj kaže da izumru svi virusi koji ne mogu izvan stanica preživjeti dovoljno dugo do ulaska u neku drugu stanicu; tako da takvih virusa zapravo i – nema. Svi virusi imaju neki trik, neki način da uđu u neku stanicu. Ili – nestanu.
Imunologija – otpornost na uljeze
Otpornost organizma (onih razvijenijih) zasniva se na bijelim krvnim stanicama. Tih stanica ima više vrsta, a nekako najvažniji su limfociti, a cijeli sustav nazivamo imunološkim sustavom. Oni služe da odstrane sve tuđe što uđe u organizam. Zato se nalaze svuda u tijelu, a k tome i po tijelu stalno kruže. Čuvari u neprestanoj ophodnji – jer se ne može znati gdje i što tuđe može ući u tijelo. Na mjestu gdje nešto tuđe uđe u tijelo limfociti se nakupljaju i tvore određeni sustav obrane – kao neki privremeni organ. Bitka limfocita i uljeza donosi goleme gubitke na obje strane, pa rezultate vidimo kao vrućicu, oteklinu, crvenilo, bol i oštećenje funkcije – upalu i gnoj. Bitka.
Tuđe i vlastito
Za imuno sustav tuđe je sve što nije vlastito. Sve molekule koje mogu izazvati imuno reakciju nazivamo antigeni. Na tuđe antigene on reagira odbacivanjem, istjerivanjem uljeza. Prema teoriji evolucije to je nužno za preživljenje jer tuđe kvari identitet jedinke, stečen nemilosrdnim procesom prirodnog probira. Vlastito su sastojci vlastitog organizma, a tuđe je sve ostalo, od neznanih virusa, preko svih bakterija do tuđeg presađenog organa, npr. bubrega.
Pojmovi ‘vlastito’ i ‘tuđe’ u načelu se odnose na bjelančevine, jer su one najvažnije: one su glavni tjelesni građevni materijal, one su zapisane u genima i one jedinku čine jedinstvenom u svojoj vrsti i u cijeloj prirodi. Imuno reagiranje na bjelančevine jače je nego na druge molekule (npr., na masti, ili šećere).
Obrana od tuđega – imunost
Ima mnogo mehanizama obrane od uljeza, a najvažniji su napadanje uljeza bjelančevinama koje nazivamo protutijela ili stanicama koje nazivamo ubilački limfociti. Imunost (otpornost) s pomoću protutijela nazivamo humoralna imunost, a onu s pomoću ubilačkih limfocita stanična imunost. I humoralna i stanična imunost specifične su za uljeza – reagira se baš na njega, a ne na neke druge i drukčije. (To je jedna krasna i vrlo složena priča za koju ovdje nemamo ni mjesta niti strpljenja. Samo za ilustraciju njezine složenosti reći ću da je na putu do razjašnjenja te tajne u medicini dodijeljeno oko 15 Nobelovih nagrada.)
Pamćenje ili imunizacija
Susret s uljezom (i pobjeda nad njim u obliku njegova nestanka iz tijela) se pamti. To znači da će reakcija na uljeza (antigen) koji u tijelo dospije drugi put biti jača nego prvi put. Reagiranje na prvi susret s nekim antigenom nazivamo primarna, a sve susljedne sekundarna imunoreakcija. Povećanu razinu otpornosti nakon prvoga susreta s tuđim antigenom nazivamo imunizacija. Cijepljenje je zapravo stvaranje uvjeta za sekundarnu imuno reakciju (jaku i učinkovitu). Ljudima se uštrca virus na koji želimo izazvati otpornost (pamćenje, imunizaciju), ali prerađen tako da ne izazove bolest nego samo imunizaciju. Cijepljenje je iskorijenilo mnoge opasne virusne bolesti, poput dječje kljenuti ili crnih kozica.
Virus: SARS-CoV-2
U prirodi ima neznano mnogo vrsta virusa, a ima ih mnogo iz porodice Korona (porodica je skupina vrsta određenog stupnja sličnosti). Ovu epidemiju je, koliko ja mogu procijeniti izazvao umjetni virus napravljen u Kini, koji je ‘pobjegao’ iz laboratorija u pučanstvo. Nazvan je SARS-CoV-2, jer mu je osnova virus iz skupine SARS (koji su jako opasni). Kinezi nisu ciljali na zarazu nego na biološko oružje – za pričuvu u slučaju nevolje koja se zove rub gubitka rata. Isto rade i druge moćne države, ali Kinezima je virus pobjegao. To zaključujem zato što su njihovi znanstvenici u najuglednijim znanstvenim časopisima u svijetu godinama objavljivali svoje napredovanje u konstrukciji takvoga virusa. Nitko nije prosvjedovao, što znači da i drugi to rade. (Sada jedino g. D. Trump govori tu istinu, a napadaju ga ljubitelji kineskoga političkog sustava.) SARS-CoV-2 nikad nije postojao u prirodi i ni jedan organizam na njega ne razvija (jaku) sekundarnu imuno reakciju. Kineski znanstvenici su mu ciljano dodali gen koji mu omogućuje ulazak u stanicu preko molekule koja je inače normalno nazočna na nekim ljudskim stanicama. To je molekula povezana s jednim od hormona koji reguliraju krvni tlak (angiotenzin) i zove se „enzim 2 koji prerađuje angiotenzin“, ali njome se ovdje ne ćemo zamarati. No nije na odmet uočiti koliko su vješti bili ti kineski znanstvenici i koliko su znalački i precizno ciljali.
COVID-19
Kao ni drugim nametnicima (parazitima), virusu ‘nije u interesu’ ubiti svojega domaćina jer bi tako i sam nastradao. Štetni učinci virusa na stanice (neki oblik trovanja, oduzimanja hrane, ometanja normalnih procesa itd.) postoje i jako se razlikuju od virusa do virusa. Međutim, dio onoga što vidimo kao bolest nastaje i zbog obrambene reakcije (imuno reakcije) organizma. Razlog tome je što na viruse reagira stanični tip imuno reakcije, ubilački limfociti. Naime, protutijela mogu na različite načine napasti virus, ali kad je virus jednom ušao u tjelesnu stanicu, ona ga ne mogu dosegnuti. Tu nastupa stanični tip imunosti, koji se evolucijski i razvio za borbu protiv virusa. Ubilački limfociti prepoznaju zaraženu stanicu vlastitoga organizma i – razaraju je. Time virus dospije u tjelesne tekućine gdje ga dokrajče protutijela i drugi obrambeni mehanizmi (npr. interferon). No bez ubijanja vlastitih zaraženih stanica organizam se ne može riješiti virusa. A ubijanje vlastitih stanica nije ni korisno niti bez posljedica. Stoga je u bolestima izazvanim virusom upravo ubijanje vlastitih zaraženih stanica često i najveći razlog bolesti kakvom ju vidimo.
Mislim da je to slučaj i s virusom SARS-CoV-2. Na to upućuju izvješća o pojedinačnim moždanim simptomima jer ubijanje vlastitih moždanih stanica nikako ne može biti nevažno, činili to vlastiti ubilački limfociti ili vlastiti izbor glasnoće glazbe. Tu su i izvješća o mogućoj učinkovitosti lijeka deksametazona u teško oboljelih; deksametazon je stari i poznati lijek (oblik jednoga hormona) koji – slabi imunost. Čini se apsurdnim da slabljenje imunosti pomaže u virusnoj bolesti, ali nije: ono smanjuje ubijanje vlastitih stanica vlastitim ubilačkim limfocitima koji se nastoje dočepati virusa koji se krije u zaraženim stanicama. Tako su razaranja manja, a virusa se neki bolesnici ipak riješe. (Težak je liječnički posao.)
Otpornost i neotpornost
Pamćenje o susretu s uljezom traje mnogo dulje u sustavu stanične (borba stanicama) nego u sustavu humoralne imunosti (borba protutijelima). To znači da preboljela virusna bolest, ona s izraženom staničnom imunosti (borba ubilačkim stanicama) ostavlja, a ona s izraženom humoralnom imunosti (borba protutijelima) ne ostavlja dugotrajnu imunost (otpornost). Dobar primjer je bacil tuberkuloze: bakterije ne izazivaju stanični nego humoralni tip imunosti jer ne ulaze u tjelesne stanice, ali bacil tuberkuloze, iako bakterija, ulazi u tjelesne stanice i ostavlja imunost za cijeli život. Cijepe se dječica jednom i nikad više i – nema tuberkuloze.
Mjerenje otpornosti (imunizacije)
Nakon imuno reakcije na zarazu (bolest) postojanje protutijela u krvi je lako, a postojanje ubilačkih limfocita je jako teško izmjeriti. Zato u aktualnoj epidemiji liječnici određuju postojanje protutijela u krvi, ali ne kažu jasno čemu to služi. To mjerenje ne mjeri otpornost jer je ona na razini protutijela slaba i brzo nestaje, nego samo dokazuje da je čovjek bio u kontaktu s virusom. I obrana od virusa SARS-CoV-2 i susljedna otpornost na njega sadržana je u staničnome tipu imunosti, ali tu je imunost teško mjeriti. Na primjeru gripe vidimo dvije stvari važne i za COVID-19. Prvo je dobra vijest da otpornost dugo traje, a drugo je nešto lošija vijest – da se imunost (poznatu bolest gripu) nikad ne mjeri izravno, na razini limfocita nego se na postojanje otpornosti zaključuje posredno, epidemiološki, tj. tako da se tijekom godina vidi da gripu ne dobivaju oni koji su se cijepili. Tako će biti i s bolesti COVID-19.
Temperatura
U usporedbi s proljećem godine 2020., u ljetu iste godine čini se da je bolest blaža. To još nije nedvojbeno dokazano, ali uzmimo da jest tako. Tada treba uočiti da prijenos, širenje, bolesti ipak nije slabiji. U čemu je onda tajna blažega obolijevanja u vrijeme ljeta?
U načelu više temperature su nepovoljne za virus – tu glupu šifru odjevenu samo u tanku košuljicu. Ali to nije dovoljno da bi se reklo da ljeti virus brže nestaje iz tijela jer je okolna temperatura viša nego zimi. Jer – tjelesna se temperature ne mijenja s promjenom temperature okružja; ona je oko 36,9 ºC po svakome vremenu. Da ovdje ne ulazimo u nijanse regulacije tjelesne temperature, recimo samo ovo: ne vjerujem da bi ljudi upravo zaraženi virusom SARS-CoV-2 koje bismo tjedan dana držali u sobi s temperaturom od 32 ºC brže ozdravili od onih u sobi s temperaturom od 22 ºC. Tko ne vjeruje – neka provjeri, to je izvedivo istraživanje. Mislim da pri višim temperaturama zraka (ljeto) količina virusa (broj čestica) koja se prenosi kapljicama u prosjeku bude manja nego zimi jer se kapljice brže suše pa se ljudi u prosjeku zaraze manjom količinom virusa. A to sigurno znači i blažu bolest. Ta nas logika dovodi na prag susreta sa stvaranjem i korisnošću cjepiva: mala zaraza daje manju bolest, ali i otpornost koja traje.
Hoće li virus SARS-CoV-2 nestati iz naših života
Ne vidim kako bi virus SARS-CoV-2 nestao s kugle zemaljske tako da ga nikad više ne bude. Tim gore što je bolest koju on izaziva u načelu blaga! Jer nestati mogu samo oni virusi koji pobiju sve svoje domaćine pa onda i sami nemaju kud nego se osušiti u kapljicama zadnjega iskašljaja zadnjega zaraženog. Tome se pripisuje nestanak opasnih bolesti izazvanih virusom Ebole i SARS-CoV-1, ali nisam siguran da i ti virusi ne čuče u nekim neznanim mjestima i neznanim ljudima za koje zdravstvo ne mari, ali koje će prije ili poslije susresti i grliti oni koji vole daleka mjesta i grljenje nepoznatih ljudi.
Što će biti s nama
Sve što govori naš vrijedni Stožer točno je i najbolje. On nam finim riječima kaže da je osobno kriv onaj koji zarazi drugoga, ali i da je osobno kriv i onaj koji bude zaražen. Ne treba se bojati nego treba biti – odgovoran. S početkom 2021. imat ćemo cjepivo i COVID-19 postat će samo jedna inačica glupe gripe na koju se mnogi danas i ne mare cijepiti. Da, još i ovo: najesen će početi cijepljenja protiv gripe i cijepite se! Uvjeravam vas da to štiti i od SARS-CoV-2, ne toliko kao što štiti od gripe, ali ipak u dovoljno vrijednoj mjeri. Ali to ne ću objašnjavati jer osjećam da vam je za danas dosta imunologije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
