Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) najavio je sudjelovanje u “središnjoj manifestaciji u Srbu podovom obilježavanja godišnjice 75 godina od ustanka naroda Hrvatske”.
Riječ je o “revolucionarnoj omladinskoj marksističko-lenjinistička organizaciji koja djeluje na prostoru bivše Jugoslavije. SKOJ je obnovljen 1992. godine kao omladina Nove komunističke partije Jugoslavije (NKPJ)”, navode na stranicama svojeg mrežnog sjedišta.
Na skupu će se prisutnima obratiti “Prvi sekretar SKOJ-a i član sekretarijata Nove komunističke partije Jugoslavije, drug Aleksandar Đenić. Iz Srbije će krenuti oko 1000 ljudi, a pored komunista iz Srbije, s nama će biti i potomci Šeste ličke udarne brigade Nikola Tesla, s predsjednikom generalom Andrejem Rašetom (nekadašnjim komandantom Zagreba), kao i SUBNOR Beograda, s pukovnikom Borom Ercegovcem (nekadašnjim komandantom Karlovca)”, navode iz SKOJ-a.
Ističu da će uz jugoslavenske, sovjetske i zastave NKPJ i SKOJ-a, nositi i transparente ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’, ‘NDH zločinačka tvorevina’, kao i parole ‘Stepinc – zločinac, a ne svetac’ i ‘Ustaše – četnici -zajedno ste bežali’. “Danas se u Hrvatskoj”, kažu iz SKOJ-a “kao i u posljednjih 25 godina, nalazi proustaška vlast, koja je izdajnička kako prema hrvatskom, tako i prema srpskom narodu.”
U Srbu će uz govore pjevati i partizanske pjesme kao što su ‘Po šumama i gorama’, ‘Kud narodna vojska prođe’, ‘Hej Slaveni’, ‘Marš na Drinu’, ‘Gavrilo Princip’ i druge.
Prema njihovom planu nakon gostovanja u Srbu, uputili bi se prema Bleiburgu gdje bi odali “počast Jugoslavenskoj armiji i zahtijevali od lokalnih vlasti uklanjanje ustaških spomenika i obilježja”.
Uz sve navedeno Sekretarijat SKOJ-a najavljuje da će “pozivati narod Hrvatske da zbaci sadašnju proustašku vlast i odbije poslušnost državi koja se bazira na zločinačkoj i fašističkoj akciji Oluja“.
Tako 2016. doživismo pozivanje na ‘događanje naroda’ i ponovno u Srbu.
> SOA objavila javno izvješće: Upozorava na jačanje četničkog pokreta među mladima
Kontroverzije oko događaja 27. srpnja u Srbu
Kontroverzije oko događaja od 27. srpnja 1941. traju do današnjih dana. “Dan ustanka naroda Hrvatske u socijalističkoj se Hrvatskoj slavio 27. srpnja, iako se u svim drugim republikama Dan ustanka slavio … kad je pukla prva ustanička puška. Problem je u tome što je 22. lipnja datum koji ide prije nekadašnjeg Dana borca (4. srpnja op.s.), kad je jugoslavensko partijsko vodstvo donijelo odluku o ustanku. I to je djelomično bio razlog zbog kojeg je određen datum ustanka za Hrvatsku 27. srpnja u Srbu, bez obzira što je u Sisku 22. lipnja 1941. jasna situacija, komunisti se bore protiv fašizma”, objašnjava povjesničar Mario Jareb u knjizi Ivice Radoša, ‘Hrvatske kontroverze’.
Ni danas ne prestaju rasprave o datumu i spomendanu 27. srpnja, budući da je Srpsko narodno vijeće, s Miloradom Pupovcem na čelu, pokušalo uskrsnuti značenje dvojbenog dana, “slaveći ustanak u Srbu”. Čak su se i neki hrvatski političari uz Pupovca počeli pojavljivati u Srbu.
Za mnoge hrvatske povjesničare taj je datum kao dan ustanka i antifašizma bio odabran kako bi se prikrili masovni zločini nad Hrvatima i Muslimanima (danas Bošnjacima) u zapadnoj Bosni, Lici, sjevernoj Dalmaciji, koje su počinili četnici i komunisti.
No, za povjesničare srpske i jugoslavenske orijentacije 27. srpnja bio je dan ustanka protiv fašizma i protiv NDH. Čak je i ZAVNOH odlučio da se taj dan u socijalističkoj Hrvatskoj službeno slavi, navodi Ivica Radoš.
Tog 27. srpnja 1941. u Srbu nije ustanička puška opalila u fašiste, nego su se na njezinu nišanu i pod četničkim nožem našli nedužni i nezaštićeni hrvatski civili koje su krvnici izmasakrirali, pobacali u jame. Između travnja i 28. srpnja 1941. brutalno je ubijeno i 350 hrvatskih katoličkih hodočasnika, zatim bačeno u jamu Golubnjaču, te dva katolička svećenika – Waldemar Maksimilijan Nestor i Juraj Gospodnetić.
Uz četnike Miloša Torbicu, Pajicu Omčikusa i Stevu Rađenovića u organizaciji pobune bili su i komunistički aktivisti Đoko Jovanić, Gojko Polovina, Stojan Matić i drugi.
Nakon toga, u kolovozu 1941. stradalo je i selo Boričevac s oko 2200 stanovnika. Svi su protjerani, a oni koji nisu mogli napustiti selo pobijeni su ili živi spaljeni. Komunističke vlasti nakon rata nisu dopustile povratak protjeranim stanovnicima, pa čak ni onima koji su nakon progona otišli u partizane. Boričevljani se nakon Drugog svjetskog rata nisu smjeli vratiti u svoje selo pa su se naselili drugdje po Hrvatskoj, ponajviše u okolici Bjelovara. Na mjestu njihova sela ostala je samo ruševina crkve i župnog stana, kod kojih su se prvi put okupili tek nakon vojne operacije Oluja.
> Boričevac: sjećanje na žrtve ustanka u Srbu
Godine 1990. velikosrbi ponovili već viđeno
Sabor Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) 25. srpnja 1990. usvojio je amandmane na Ustav čime je Republika Hrvatska postala suverenom državom i to bez pridjeva ‘socijalistička’, a istodobno se s njezine zastave brisala zvijezda petokraka i umetnut je povijesni hrvatski grb.
Istoga dana Srbi u Hrvatskoj održali su miting u mjestu Srb i tamo usvojili ‘Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskog naroda’.
Uskoro je zavedeno srpsko stanovništvo u Hrvatskoj počelo postavljati prve cestovne barikade, napravljene od balvana i velikog stijenja 17. kolovoza 1990. godine u okolici Knina. Predsjednik Skupštine općine Knin, Milan Martić, proglasio je ratno stanje, a Štab za obranu grada proglaslio je pripravnost građanima na oružani sukob. Balvan-revolucijom nanesena je velika ekonomska šteta hrvatskom gospodarstvu zatvaranjem prometnica i prekidom vrhunca turističke sezone.
Na temelju ‘Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskog naroda’ s mitinga iz Srba slijedilo je 30. listopada 1990., opet u Srbu, usvajanje teksta proglašenja ‘srpske autonomije u Hrvatskoj’.
Pobuna je eskalirala u vidu paljenju crkava, zatim kuća, rušenju grobova i ubijanju civila. Neposredni je cilj bila priprema za trajnu okupaciju dijela hrvatskog teritorija, stavljanjem istog pod pobunjenički nadzor odnosno izdvajanjem istog prostora iz ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske.
Tzv. balvan revolucija bila je uvod za otvorenu agresiju na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Pod velikosrpskom okupacijom našlo se 14.760 km2 ili 26 posto hrvatskog teritorija. Nijedan hrvatski vojnik nije stupio na teritorij Srbije. U Domovinskom ratu na hrvatskoj je strani poginulo najmanje 12.500 osoba, dok za 1030 osoba nije bila poznata sudbina prema podatcima iz 2009. pa su se smatrali nestalima. U ratom oštećene osobe ubrajaju se i ranjeni (prema podatcima iz 1999. ranjene su 33.043 osobe, a od toga broja 9816 bilo je civila), zatočeni u srpskim logorima, djeca ostala bez roditelja i branitelji s trajnim zdravstvenim poremećajima.
Velikosrpski agresor nije imao namjeru samo fizički osvojiti ozemlje. Bît je bila i u potpunom uništenju identiteta Hrvatske i Hrvata – čovjeka, kulture i povijesti.
Nakon četverogodišnje okupacije gotovo trećine hrvatskog teritorija, života u izbjeglištvu i u vječnom strahu od neprijateljske odmazde, granata koje su danonoćno prijetile, brojnih neuspješnih pregovora i inicijativa, Republici Hrvatskoj ništa drugo nije preostalo nego da vlastitom oružanom silom oslobodi ono što je oduvijek bilo njezino. Hrvatska vojska stasala je u silu koja je to sad mogla sama i bez ičije pomoći. U svitanje 4. kolovoza 1995. došlo je vrijeme za Oluju!
Velikom vojnooslobodilačkom operacijom nazvanom Oluja (4. − 7. kolovoza 1995.) Hrvatska vojska i policija oslobodile su okupirana područja pod nadzorom pobunjenih Srba, na kojima je bila uspostavljena paradržava Republika Srpska Krajina bez ikakvog međunarodnog priznanja.
U spomen na pobjedu u Domovinskom ratu svake godine se u Hrvatskoj 5. kolovoza slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
