Putin u Sloveniji – Quo vadis Croatia?

Vladimir Putin dolazi u Sloveniju treći put. Na poziv slovenskog predsjednika Boruta Pahora uveličat će obilježavanje 100. godišnjice tragedije iz Prvoga svjetskoga rata. Radi se o lavini gdje su poginuli zarobljeni ruski vojnici u I. svjetskom ratu.

Naravno da je protokolarni razlog dolaska samo formalni, a pravi razlog je želja za povećavanjem utjecaja Rusije u ovom dijelu svijeta. To potvrđuje činjenica da je ruski ministar Lavrov bio ovih dana u neslužbenom posjetu Crnoj Gori odakle putuje za Ljubljanu. Prošle godine Sloveniju je posjetio i ruski premijer Medvedev.

Putinov dolazak u vrijeme zategnutih odnosa Moskve i Zapada nije dobro sjeo ni Bruxellesu ni Washingtonu. Naravno, jer ovakvom posjetom Putin itekako probija blokadu EU i NATO-a  i širi sferu utjecaja prema samom središtu Europe (Slovenija se tradicionalno percipira kao područje „njemačkog utjecaja“). Pri tome se služi i „nacionalističkom“ i „komunističkom“ retorikom, te na taj način širi lepezu pristalica na europskom kontinentu u više tabora (Le Pen, Orban, bivše nelustrirane komunističke strukture, prijateljske rusofilske zemlje).

Slovenija je primjer zemlje gdje utjecaj Rusije, prema tvrdnjama prof. Turka, jača preko nelustiranih rukovodećih kadrova slovenske politike koji su osobito uzeli maha od 2010. godine.

Nelustrirani komunistički kadrovi – most prema Rusiji

Prof. Boštjan Turk iz Ljubljane nedavno je na portalu dnevno.hr jasno istaknuo da od 2010.-2016. Slovenijom dominiraju strukture koje potječu iz bivšeg komunističkog sistema, dapače da „drže sve konce vlasti“. On smatra da se u ovom periodu uporište slovenske politike od Zapada opasno nagnulo u smjeru Moskva/Beograd. Ističe da se prvenstveno radi o interesnoj sferi nelustriranih komunističkih kadrova koje nisu provele niti Slovenija niti Srbija, a pogotovo ne Rusija (niti Hrvatska). „Govoreći o Udbi i njezinim sudionicima, o pripadnicima bivšega SKJ, o svim poveznicama koje se održavaju u gospodarstvu. U Sloveniji je ta kategorija ljudi koncentrirana u Ljubljani, gdje je novac. Obnašaju privilegirane dužnosti u državnoj upravi, bankama, ministarstvu financija, carini, policiji i drugim mjestima koja su dom vladi. Oni posjeduju moć i usmjeravaju Sloveniju u ruske sfere interesa, koji su  potpuno suprotni njezinoj povijesti i identitetu“, tvrdi profesor Turk.

Slovenija od 2010. i dalje pokušava sjediti na dvije stolice i biti svojevrstan most između Zapada i Rusije. Sličnu i više očekivanu politiku „sjedenja na dvije stolice“ provodi i susjedna agresivna i tradicionalno rusofilska Srbija, koja pri tome poduzima i ozbiljne korake prema EU. U tome Srbija ima snažnu podršku Angele Merkel, ali na račun Hrvatske. Objašnjenje slijedi u nastavku teksta.

Hrvatska u sendviču između Slovenije i Srbije

Proruska politika Slovenije u poseban položaj stavlja Hrvatsku, koja se nalazi u sendviču između dviju proruskih država, s obzirom na to da i Srbija unatoč ambiciji da što prije postane članicom EU pokušava zadržati bliske odnose s Rusijom.

Putin je u Zagrebu bio samo jednom, 2007. godine, i to na Energentskom summitu. No, taj je posjet završio potpuno neslavno: bivši premijer Ivo Sanader nije želio razgovarati o naftovodu Družba Adria.

Kada je 2014. Vladimir Putin posjetio Beograd prigodom proslave 70 godina oslobođenja Beograda od strane Crvene armije, poslao je javnu poruku da bi volio vidjeti i Hrvatsku u „svom zagrljaju“ i to slijedećim ironičnim riječima:“ Volio bi vidjeti Jadran. Čuo sam da je divan u ovo doba godine. No nisam pozvan u Hrvatsku, jer se ona oslobodila bez pomoći Crvene armije“.

Više nego jasna poruka i želja Putina da se i Hrvatska nađe u zajedničkom klatnu na kojem se, između EU i Rusije, njišu Srbija i Slovenija.

Angela Merkel kao pokrovitelj Srbije

Hrvatska vanjska politika se pod Mirom Kovačem bitno oslanjala na Berlin i Njemačku čije je Kovač i „dijete“. Na drugoj strani predsjednica Grabar-Kitarović kao sukreator vanjske politike, stavljala je opravdano bitan naglasak na politiku Višegradske skupine koju predvode Mađarska i Poljska. Posebno s obzirom i na važnost transverzale Baltik-Jadran kao europske i NATO „tampon zone“ prema Rusiji. Višegradska skupina ipak nije potpuno homogeno „društvo“. U toj Višegradskoj skupini Poljska je najizrazitiji partner SAD-a, dok Mađarska, Češka i Slovačka žele „pobrati vrhnje“ i iz odnosa sa Rusijom.

Ono što hrvatska javnost ne zna dovoljno jest da je veliki pokrovitelj Srbije posljednjih godina upravo Angela Merkel kojoj je Srbija izuzetno važna zbog geopolitičkih interesa Njemačke u ovom dijelu svijeta (Srbija kao posrednik prema izoliranoj Rusiji + važan koridor Berlin-Istanbul). Kao i sprečavanje mogućih novih koridora tipa Jadran-Baltik koji bi ugrozili njemačku dominaciju u uvozu roba iz Azije. Upravo su od Angele Merkel Hrvatskoj dolazili veliki pritisci da odustane od blokade Srbije za pristup EU, što je i učinjeno preko ministra Kovača.

Višegradska skupina – Quo vadis Croatia?

Hrvatska je propustila priliku da se snažnim svrstavanjem uz članice Višegradske skupine dovede u stanje značajnog međunarodnog čimbenika koji bi bio u stanju kreirati i nametati svoja vlastita rješenja od interesa za Republiku Hrvatsku. Zadnje dvije vlade u Hrvatskoj, izuzev ureda predsjednice, imale su kontinuitet prihvaćanja rješenja koji su neki drugi birokrati donijeli u svojem interesu i interesu svojih država.

Vlada u odlasku pod znatnim utjecajem Europske pučke stranke također ne želi ulaziti u konfrontacije s Bruxellesom i Berlinom, te nastavlja u tom smislu na neki način politiku prethodne vlade, ali ipak na civiliziraniji način. Predsjednica RH je pokušavala pokrenuti jaču suradnju od Jadrana do Baltika kako bi se razvijali ne samo politički, kulturni i povijesni, već i gospodarski odnosi.

Da skratimo, u srednjoj Europi nastoje se pozicionirati i Putin i Merkel, ali i SAD. U tom smislu treba promatrati i posjet Vladimira Putina Sloveniji. Rusija je ionako već najveći gospodarski partner Slovenije nakon EU, a s gospodarstvom dolazi i ostalo.

Kojim će putem krenuti Hrvatska?

S priključenjem Višegradskoj skupini, Hrvatska bi dobila čvrstog saveznika kod donošenja odluka u Bruxellesu od značaja za Hrvatsku, ali se i vratila u prirodno višestoljetno okružje koje je nestalo „jugoslavenskim eksperimentom“. Ovakvom politikom kakvu provodi Vlada i ministar vanjskih poslova, Hrvatskoj ostaje čekati što će drugi o njoj odlučiti, jer ako je usamljena u nekoj odluci, brzo će morati odustati od te odluke ako „viši interesi“ budu iznad hrvatskih. Kao što je to danas primjer sa Srbijom i pitanja univerzalne nadležnosti za sudske postupke na prostoru bivše Jugoslavije.

Usaglašavanje vanjske politike od izuzetne je važnosti jer u Hrvatskoj ne mogu postojati dvije ili tri vanjske politike, ne računajući onu nevidljivu koja dolazi (kao i u Sloveniji) od nelustriranih komunističkih kadrova. Najmanji je problem što su hrvatska veleposlanstva puna tih nelustriranih kadrova – to je najlakše riješiti.

Ostaje važno pitanje: Quo vadis Croatia?