Dramatične slike koje dolaze s poljske granice na kojima se vidi vojska migranata koja nasilno i protuzakonito želi ući u EU, poglavito Njemačku, otkrivaju neke zanimljive paradokse i (opet) nesnalaženje Europe, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
Paradoks prvi.
Njemački ministar vanjskih poslova Seehofer za Bild je izjavio kako se s ovom navalom migranata “Poljska ili Njemačka ne mogu nositi same”, te pozvao Europsku komisiju da snažnije djeluje. Njemu se pridružio u vapaju glasnogovornik Angele Merkel, Steffen Seibert i cijelu krizu na poljskoj granici nazvao do sada nezamislivim izrazom, rekavši da Europa mora “udružiti snage protiv ovog kontinuiranog hibridnog rata”. Gdje je nestala “kultura dobrodošlice” Merkeličine politike koja je još do jučer u svom dvorištu napadala AfD, a u Europi Orbana, Salvinija i druge koji su o masovnim migracijama govorili kao invaziji na EU te zagovarali podizanje zidova i žica, vojsku na granicama?
Paradoks do paradoksa
No tu paradoksu nije kraj. Dok službeni Berlin potiče Poljake da pendrekom i žilet-žicom zaustave upad migranata na teritorij EU-a, pa onda i Njemačke, u Italiji se događa zanimljiva priča. Iako se Berlin bavi beskompromisnom obranom poljskih granica od ilegalnih migranata koji putuju u Njemačku, istovremeno ne mrda prstom da zaustavi brodove njemačkih (!) nevladinih organizacija (“Sea-Eye 4”), koje financiraju zaklade njemačkih političkih stranaka, a koje na dnevnoj razini na talijansko tlo iskrcavaju stotine ilegalnih migranata. Od ukupno 57 tisuća ilegalnih migranata koliko su brodovi nevladinih udruga dovezli u Italiju s Mediterana, dvije trećine dovezle su njemačke nevladine udruge financirane njemačkim novcem. E pa, ako ovo na poljskoj granici gdje ilegalni ti dobivaju batine i žilet-žicu službeni Berlin pozdravlja i naziva “hibridnim ratom” protiv EU-a, tko onda masovnim dovozom ilegalnih migranata u Italiji vodi “hibridni rat” protiv EU-a? (Bjelo)rusi ili Nijemci?
(…)
Hibridni rat protiv EU-a
Paradoks drugi.
Lukašenko, kojeg je EU udario sankcijama, uistinu koristi migrante kao oružje u “hibridnom ratu” kojim, kako s pravom tvrde čelni njemački političari, želi destabilizirati EU. Ali što već skoro godinama radi Erdogan? Isto što i Lukašenko, svako malo preko balkanske rute, kada mu ćefne, pusti na desetine tisuća ili milijun migranata, no zauzvrat ne dobije sankcije, već iz džepova svih građana EU-a šest milijardi eura kako bi se umilostivio. Jer Erdogan je, zahvaljujući i Njemačkoj prepunoj Turaka, saveznik EU-a, a Lukašenko neprijatelj. Iako obojice rade isto, žele destabilizirati Europu i uz pomoć masovnih ilegalnih migracija također vodi hibridni rat protiv EU-a. Zašto par milijardi eura EU ne tutne Putinu i Lukašenku koji upravo organizirano prevoze Sirijce iz Sirije na granicu s Poljskom? Možda i njih umilostive. Dakle, priča s pritiskom na europske sjeverne granice nije gotova, a Lukašenko samo plagira Erdogana.
Korištenje ljudi, masovnih migracija kao oružja kroz povijest, izvrsno je analizirala američka politologinja Kelly Greenhill u knjizi “Oružje masovnih migracija”.
Dvostruka mjerila
Gledajući fenomen masovnih ilegalnih migracija (i) prema Europi, autorica zorno dokazuje da su one uvijek u povijesti bile oružje država koje drugim sredstvima ne mogu postići svoje ciljeve destabilizacije, promjene demografske slike zemalja u koje dolaze, te stvaranjem podjela i kaosa u političkom životu i u kvartovima. Njima se koriste slabije zemlje protiv moćnijih, to su Latinoamerikanci, Haićani i Kubanci radili i rade SAD-u, to je i Milošević htio s kosovskim Albancima, pokoriti ih, očistiti i onda Europi zaprijetiti masovnim migrantskim valom, to su Europi radili mnogi afrički diktatori, to joj danas rade i Lukašenko, uz blagoslov Putina, i Erdogan, uz snažnu potporu bogatih arapskih zemalja.
(…)
No ovo što se događa je rat, Europa je pod opsadom, od juga (Mediterana) do sjevera (Poljska). Čini se da europski čelnici otvaraju oči, prije svega Njemačka, no onda treba stati i s dvostrukim mjerilima prema Lukašenku i Erdoganu, prema Italiji i Poljskoj, i stvari početi nazivati pravim imenom – rat, opsada, kojoj se ne vidi kraja.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
