Nedavno smo pisali o problemu rušenja Pločastog mosta na Cetini (općina Civljane) koje je izazvalo velike kritike stanovništva Cetinske krajine.
Radovi koji su započeti na mostu sastavljenom početkom novog vijeka od srednjovjekovnih stećaka, prema onome što je vidljivo, nisu poštovali izvorni izgled mosta.
Na nedavni prosvjed pozvao je Mostov saborski zastupnik Miro Bulj, a među onima koji su se okupili bio je i docent s Odsjeka za povijest Filofskog fakulteta u Splitu, dr. sc. Marko Rimac.
> Bulj protiv rušenja Pločastog mosta: ‘Ova ministrica kulture je ministrica urušavanja kulture’
> Evo odgovora Ministarstva kulture o rušenju Pločastog mosta na Cetini
S njime smo za Narod.hr razgovarali tome što je sporno u trenutnim radovima na Pločastom mostu.
Narod.hr: Docent ste na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu. Možete li nam se ukratko predstaviti (Koje su Vaše znanstvene preferencije, kojim temama se bavite)?
Dr. sc. Marko Rimac: Područje mojeg znanstvenog interesa povijest je ruralnog dijela kopnene Dalmacije i susjednih krajeva u razdoblju ranoga novog vijeka (16.-19. stoljeće). Doktorirao sam na povijesti sela Cetinske krajine, ali me nakon toga istraživanja vode i prema okolnim prostorima od Zrmanje do Neretve i Vrbasa. Danas proučavam prežitke srednjovjekovnih krajolika na području nekadašnje hrvatske državne jezgre danas pogrešno zvane “Dalmatinska zagora”. Kažem pogrešno jer je Zagora naziv nekadašnje srednjovjekovne upravne jedinice između Moseća, Kozjaka i Trtara koju se u osmansko doba zamijenila nahija Petrova gora. Taj je naziv pod utjecajem litoralizacije kasnije protegnut na cijelo zaleđe Splita u svim smjerovima te po mojem mišljenju poriče zasebne identitete drevnih hrvatskih krajeva poput Cetine, Poljica, Ravnih kotara i slično. Tim krajevima i njihovim stanovnicima pristupa se s predrasudama o zaostalosti, bezperspektivnosti, rodijaštvu, morlakizmu i lijenosti. Današnjim je generacijama slabo poznato da je “Stara Hrvatska” bila upravo ovdje gdje stoji, kako lijepo kažete, Pločasti most. Vizura srednjovjekovne hrvatske razdiobe zemljišta, u historiografiji najpoznatije pod Baradinim modelom starohrvatske zemljišne zajednice, vidljiva je i dan danas u izgledu sela na području zaboravljene kolijevke hrvatske prošlosti.
Narod.hr: Bili ste jedan od sudionika subotnjeg prosvjeda protiv rušenja Pločastog mosta na Cetini. Možete li nam približiti povijesni i kulturni značaj ovog spomenika i objasniti zašto se u subotu prosvjedovali?
Dr. sc. Marko Rimac: Slike nakaradne obnove mosta koje sam prvi put vidio na jednom internetskom portalu zaprepastile su me tako da samo pomislio da je bila riječ o nekakvoj divljoj gradnji bez dozvola i odobrenja. Uporni novinari ubrzo su otkrili da je riječ ne samo o općinskom projektu uz potporu države nego da su nadležne konzervatorske službe odobrile intervenciju. Morate znati da su konzervatori zapravo državni službenici te da ih je teško prihvatiti kao nezavisne stručnjake tako da ih nerijetko prati loša reputacija. Svi pak nezavisni pripadnici akademske zajednice s kojima sam komunicirao dijelili su moju preneraženost, a dvije kolegice iz Zagreba pokrenule su na međumrežju peticiju protiv takve devastacije. Čuđenje je pobudila i vijest da most uopće nije na popisu zaštićenih spomenika.
Ovaj most spomenik je dobu i okolnostima u kojima je nastao. Ruralna arhitektura dinarskih prostora gotovo je u potpunosti nezaštićena i podložna svakodnevnoj devastaciji. Tako su nedavno u Poljicima, gdje živim, meni gotovo pred očima srušene dvije kuće s natpisima iz osamnaestog stoljeća jer ih nitko nije na vrijeme zaštitio i prosvijetlio lokalnu zajednicu o njihovom značaju i važnosti. Pločasti most svjedok je turbulentnih vremena u kojima je osmanska najezda pregazila srednjovjekovnu Hrvatsku. Pri tome je došlo do temeljitog preslagivanja stanovništva te je na područjima gdje su se vodile najžešće borbe starosjedilačko hrvatsko stanovništvo prorijeđeno gotovo do nestanka. Izgleda da novo stanovništvo nije imalo sentimenta prema starim nadgrobnim spomenicima, ali treba znati da sekundarna upotreba ukopnih mjesta i nadgrobnih spomenika nije bila rijetkost ni među starosjediocima npr. prilikom izgradnje crkava u Zabiokovlju. Spomenici davnih vremena nerijetko su do nas došli izvan izvornog mjesta nastanka i upotrebe. Pločasti most stoljeća su uklopila u okolni krajolik tako da je ambijent Spaškog polja danas bez njega nezamisliv.
Narod.hr: Istražujući ovu temu, utvrdila sam da je, prema izvornom projektu, planirana obnova mosta na način da se puknuti stećci vrate na izvorno mjesto uz minimalno dodavanje segmenata “od istovrsnog materijala i načina obrade vapnenačkog kamena”. To se, sudeći po onome što vidimo, nije poštovalo jer je novi kamen koji je postavljen bitno različit od dosadašnjeg. Vi pak tvrdite da niti prvotni projekt obnove nije prihvatljiv te da most treba ostaviti u zatečenom stanju. Možete li objasniti zašto to smatrate?
Dr. sc. Marko Rimac: Most je izvorno bio građen od nadgrobnih ploča koje su vađene iz lokalnih kamenoloma upotrebom klinova i ručnog alata. Takva obrada bila je daleko od pravokutne te su ploče bile neujednačene po debljini, širini i dužini. Ne treba biti vrhunski stručnjak nego je dovoljno imati oči da se vidi koliko je neodgovarajuća obnova tog mosta pilanim kamenom uz upotrebu brusilica i teške mehanizacije. To vam je isto kao da drvene vratnice splitske katedrale idete krpati tj. obnavljati motornom pilom ili zidove katedrale idete čistiti pjeskarenjem što se, ako sam obaviješten, dogodilo baš u Šibeniku konzervatorima ispred nosa. Zbog takvog bezobzirnog i utilitarističkog pristupa danas pulska arena nije, i ne može biti, UNESCO-v spomenik jer je nekome bilo važno sagraditi pozornicu umjesto da sačuva izvorno ozračje spomenika. U međuvremenu su šokirale i neslužbene izjave nekih lokalnih dužnosnika koji su omalovažili razmjere devastacije tvrdnjama kao su to ionako samo nečiji nadgrobni spomenici koje je netko izdevastirao u osmansko doba. To bi valjda trebalo značiti da se sada sa tim sekundarno upotrebljenim spomenicima može raditi što se želi. Pretpostavljam da bi, ako se ovakva logika provede do kraja, oni tako bagerom razrovali crkvu Santa Maria della Salute u Veneciji i od tog kamena ponovno sagradili solinski amfiteatar i srušene kule Dioklecijanove palače. Pitanje skrbi i predstavljanja baštine može se i treba se riješavati znatno manje invazivnim metodama pri čemu mi se najprimjerenijim čini sveobuhvatni engleski model upravljanja povijesnim krajolicima nasuprot selektivnoj zaštiti samo najreprezentativnijih spomenika kako se čini u Hrvatskoj. U Engleskoj o tome brine nevladina organizacija English heritage koju država podupire i s njome surađuje, ali joj se ne nameću politički projekti. Ako bismo se ugledali na taj model onda bismo više novca trošili na istraživanje lokaliteta, prezentaciju prikupljenih informacija te edukaciju javnosti i lokalne zajednice. Nakon toga prirodno bi uslijedio dolazak turista kojeg se priželjkuje i u ovom slučaju. Umjesto toga mi samo znamo udariti cijenu po kubiku…
Narod.hr: Na koji bi onda način trebalo postupiti prema Pločastom mostu?
Dr. sc. Marko Rimac: U svakom slučaju ne obnavljati novim neadekvatnim materijalima. Ovo što vidimo – takva obnova ni na koji način nije adekvatna. Ako je moguće proizvesti kamen kakav se proizvodio prije 500 godina, ja bih takvu rekonstrukciju pozdravio. No, ono što je tamo – to nije rekonstrukcija, to je naprosto – iživljavanje na spomeniku. U konzervaciju se ne razumijem toliko da bih konzervatorima mogao reći kako da rade, ali, recimo, ja bih prihvatio drvenu konstrukciju, koja bi se mogla postaviti bez da se oštećuje postojeća struktura. A s ovime što je napravljeno se zapravo ništi postojeća struktura – mogli su onda slobodno uzeti i beton – između onoga i betonskih ploča ja ne vidim velike razlike.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
