Pater Ike Mandurić: Prva kojoj treba duhovna obnova je Crkva, potrošeni su svi stari modeli

Pater Ike Mandurić, arhitekt koji je ljubav prema projektiranju zamijenio širenjem Radosne vijesti među mladima, duhovnik SKAC-a, u intervjuu za Večernji list rekao je kako je Crkva prva kojoj treba duhovna obnova jer su potrošeni svi stari modeli.

“I Crkva je pogođena komunizmom u velikoj mjeri. Bila je prisiljena razmišljati kako preživjeti u to doba i nije se naučila promišljati o novim modelima, izazovima i metodama. Zato nije ni odgojila kadrove koji bi brzo reagirali i bili sposobni iznalaziti te primjenjivati nove metode. Crkvi je prvoj potrebna duhovna obnova, da se prilagodi trenutku i bude sposobna reagirati na okolnosti. Duhovna obnova tako nije propala, jer njezino vrijeme tek dolazi! Možda je trebalo proći neko vrijeme da nam postane jasno u kakvoj smo situaciji. Tek kada se može uspostaviti stvarna dijagnoza društva, onda se može primijeniti i prava terapija”, istaknuo je pater Ike.

Smatra da zapravo moramo “napustiti stav da smo zadovoljni samo time da obavljamo svoju dužnost i svoje zadaće, odnosno ono što očekujemo da Crkva od nas traži”. “Jer, možemo imati dojam da ispunjavamo svoju dužnost, a pacijent je mrtav. I da narod odumire, da vjera odumire, a mi smo ispunili svoju dužnost.”, pojasnio je.

“Svi se moramo pitati što još od onoga vrijednoga nije doprlo do svakoga pojedinca i kako možemo do njega doprijeti. I tako ćemo doći do svih potrebnih rješenja”, poručio je.

Pojasnio je kako to za svećenika znači stalni suživot s vjernicima, duboko suosjećanje s njima, promišljanje i propitivanje.

Koji su problemi mladih?

Otkrio je kako mladi “uvijek žele da njihovo vrijeme ostavi novi trag u povijesti”. “Jako je važno iskazati im povjerenje, ne samo formalno, nego istinski vjerovati da Bog želi s novom generacijom ići dalje i da se kroz njih Crkva dalje razvija. Bog i meni kroz njih govori, kroz njihove zdrave tendencije i moderne pozitivne trendove, pa tako i sam prepoznajem kamo će ići Crkva”, kaže on.

“Mladi tragaju za autentičnom Crkvom i kršćanstvom. Žele da Crkva pokaže kako je spremna dosljedno slijediti Kristove zapovijedi ljubavi. Osobito su osjetljivi na socijalni apostolat, zanima ih moderni oblik nove evangelizacije pa žele izaći u javnost i na ulice te ondje evangelizirati na svoj moderan, prihvatljiv i simpatičan način. Ne vole polemike, sukobe. Spremni su da se zajednički s njima kreće u nove avanture, da je svećenik s njima, da zajedno istražujemo koji su oblici i moderni načini djelovanja socijalnog apostolata i evangelizacije. Istodobno su u potrazi za dubokom duhovnošću. U posljednje vrijeme duhovne vježbe postale su popularnije nego ikada dosad među mladima. Otkrivaju i vide da nije sama znanost dovoljna i spremni su npr. na pustinjačke duhovne vježbe u šutnji, što dugo nije bilo popularno”, otkriva.

Smatra da se mladi najteže nose s tim “da ih nitko ne treba, da nisu važni i da su ovdje samo za sebe, da nemaju i ne mogu napraviti ništa veliko i važno.”

“Nedostaju im pozitivni izazovi koji računaju na njihovu plemenitost i njihovu duhovnu dimenziju. Ako im otkrijemo što oni mogu danas činiti, onda im dajemo smisao. Rekao bih da je danas smisao u najvećoj krizi. S jedne strane imate uvjeravanje da je smisao u užitku i egoizmu, naravno da nije u tome, a s druge strane da netko tko je htio da postojim i dalje gleda u mene i zbog nečega me treba. To vrijedi i za vjernike i za nevjernike. Crkva treba pomoći mladima da prepoznaju što mogu učiniti i zašto ih trebamo. Ako ih uvjerimo da ih istinski trebamo (što nije lako!) i da ih Nebo, Bog i svemir trebaju, onda to u njih vraća radost i potiče na kreativnost, pa postaju motivirani, snalažljivi, organizirani, izdržljivi”, ističe.

‘Vjera hrvatskog naroda, koja je bila nositelj pobjede, mora i danas biti nositelj svega pozitivnoga’

Problem je, po njemu, što nam je pogled kratkovidan, a kao vizionare vidi sve državne institucije.

“I tu se vidi ranjenost posljedicama komunizma. Nacionalni identitet, samopoštovanje i samouvjerenje naroda kao takvog slalo bi nam tu poruku. Sve institucije, osobito politika, moraju zračiti tim uvjerenjem i sigurnošću da su naš narod i domovina nešto pozitivno, vrijedno i što ima perspektivu. Ako naši političari, javni i kulturni djelatnici vjeruju u to i vole ovaj narod, onda iz tog uvjerenja prenose to na nove generacije i obitelji. Čini se kao da pobjeda u Domovinskom ratu nije kapitalizirala sve pozitivno što je donijela. I to frustrira, osobito mlade. Zadaća svih, a ponajprije političara, je da vraćaju tu vjeru. Pitanje je mogu li oni to, ako u to ne vjeruju, pitanje je odakle se mogu nadahnuti. I opet dolazimo do Crkve i njezine zadaće kroz duhovnu obnovu, što je teško, ali provedivo. Ne mislim samo na biskupe i svećenike, nego na narod koji je Crkva. Vjera hrvatskog naroda, koja je bila nositelj pobjede, mora i danas biti nositelj svega pozitivnoga što se u društvu događa”, zaključio je.

Izvor: narod.hr/vecernji.hr
Photo: Hrvoje Pilić