Dok bjesni ruska agresija na Ukrajinu, a iz dana u dan otkrivaju se novi zločini, što mnoge Hrvate podsjeća na rat kojeg smo i sami proživjeli, obilježava obljetnica početka opsade Sarajeva. Prisjećamo se velikosrpske agresije na Sarajevo i BiH koja je odnijela nebrojene hrvatske i muslimanske žrtve (podsjetimo samo na protjerivanja i istrebljenja Hrvata iz Bosanske Posavine, pokolja Muslimana u Srebrenici…)
Tim povodom utor Ed Vulliamy za Guardian usporedio je situaciju rata u Bosni i Hercegovini tada i aktualnu situaciju u Ukrajini ističući kako svijet danas jasno osuđuje sve zločine koji se događaju u Ukrajini, dok je tada bilo malo međunarodnih reakcija na masovne zločine nad Hrvatima i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini.
> 5. travnja 1992. Sarajevo – Srbi počeli opsadu grada u kojem su ubili 1500 djece
> Ratni zločin šokirao svijet: Samo u Buči i okolici Kijeva pronađeno više od 400 tijela
> Novi video Mariupolja: Simbol stradanja Ukrajine izgleda kao Vukovar 1991. ili Varšava 1944.
Nasilje nad bosanskim Muslimanima i Hrvatima katolicima naišao je na zbunjenost i opravdavanje
“Invazija predsjednika Vladimira Putina osuđena je kao najgore nasilje u Europi od Drugog svjetskog rata.
No, prije 30 godina ovog tjedna, sličan zločin detonirao je u Bosni i Hercegovini. Dana 6. i 7. travnja prije tri desetljeća, kada su SAD i EU priznale novonastalu BiH, srpski i bosanski Srbi snajperisti i topnici, podržani od Rusije, otvorili su vatru na prijestolnicu Sarajevo, pokrenuvši najgori pokolj u Europi od vremena Trećeg Reicha – zasad, molimo da Ukrajina ne zauzme tu groznu titulu, ako već nije.
Međutim, postoje zbunjujuće razlike. Dok se većina na zapadu s pravom okuplja oko Ukrajine, uragan nasilja nad bosanskim Muslimanima i Hrvatima katolicima naišao je na zbunjenost, apatiju i – među takozvanom međunarodnom zajednicom – ublažavanje, pa čak i potporu srpskim i bosanskim Srbima agresorima.
(…)
Dok je zapad naoružao ukrajinski otpor, embargo na oružje sa svih strana, kako su to rekli čelnici, (…) agresoru je omogućio proračunatu, nadmoćnu vojnu prednost. Dok noćna mora u Ukrajini tjera “međunarodnu zajednicu” da traži rješenje u roku od tri tjedna, to se u Bosni oteglo tri godine.
(…)
U srpnju 1995., tri krvave godine kasnije, 8.000 muškaraca i dječaka pogubljeno je po prijekom postupku u roku od pet dana nakon pada “sigurne zone” Srebrenice, žrtve ovog genocida predane su svojim ubojicama od strane samih snaga i vojnika UN-a koji su se obavezali da će ih štititi.
(…)
Isto stajalište kada je u pitanju bilo uništenje Vukovara
Mnoge žrtve su bili bosanski Hrvati katolici, a isti stav se odnosio i na uništenje Vukovara, dunavskog grada pretvorenog u prah od vlastitog kamena tijekom ranijeg rata za neovisnost Hrvatske 1991. godine.
Možda Ukrajina dobiva pravednu podršku dijelom zato što Putin ima nuklearno oružje, koje nam svima prijeti. S druge strane, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević nije posjedovao takav arsenal; gotovo svaki novinar s terena u Bosni i većina vojnih analitičara znali su da su 48 sati pažljivo ciljanih zračnih napada NATO-a mogli okončati zločin, kao što su to učinili 1995., tri godine kasnije (…).
Kolumne bi trebale završavati odgovorima, a ne pitanjima, ali ja ih nemam.
Zašto je bilo u redu surađivati u Bosni s nasiljem koje sada ponavlja Putin? Naknadno, u javnoj sferi, zašto je u redu da austrijski književnik Peter Handke dobije Nobelovu nagradu, kao što je dobio 2019. godine, nakon što je napisao hvalospjeve projektu “Velike Srbije” i održao govor na pogrebu predsjednika Miloševića, arhitekta genocida; i da navodno liberalna feministica Olga Tokarczuk laskavo stisne Handkeovu ruku, primajući vlastitu nagradu, dok majke Srebrenice u suzama prosvjeduju ispred? Da bivša trockistkinja Claire Fox, zvijezda Brexita GB Newsa i RT-a, kao i radija BBC, koja inzistira da su koncentracijski logori bili izmišljotina, postane barunica?
> Nobelovcu Handkeu koji podržava velikosrpstvo neće se oduzeti austrijsko državljanstvo
> Vučić odlikovao Handkea, nobelovca koji podržava velikosrpstvo i negira genocid
Zašto Bosna nije bila i nije bitna, kao što Ukrajina apsolutno jest? Pitanje me zbunjuje – a odgovor mi je izmicao – još od travnja 1992. Ali, gledam kako se povijest ponavlja, nikad više nego sada.”, zaključuje Ed Vulliamy za The Guardian.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
