Kad je Papin poslanik (XI. st.) prolazio južnohrvatskim krajevima, zamolili su ga Trogirani da im postavi za biskupa svećenika Ivana, koji se nalazio u poslanikovoj pratnji, a bio je poznat kao svet i učen svećenik.
Trogirska biskupska stolica bila je, naime, ispražnjena. Papin poslanik je njihovoj molbi udovoljio. Biskupsko posvećenje svećeniku Ivanu podijelio je splitski nadbiskup Lovro.
Ivan je kao biskup u Trogiru razvio živu pastoralnu djelatnost, uključivši se tako u veliku grgurovsku obnovu koja je išla za reformom Crkve, osobito njezina klera. Sveti Ivan Trogirski zastupao je hrvatsku orijentaciju dalmatinskih gradova pa njegovo ime, uz ime splitskog nadbiskupa Lovre, nalazimo na ispravama kraljeva Krešimira, Zvonimira, Stjepana II.
Iz Kamaldoljanskih (ogranak benediktinaca) ljetopisa vidi se da je sv. Ivan, prije nego je postao biskup, bio benediktinac u samostanu Sv. Petra u Osoru, na otoku Cresu.
Iz istog samostana bio je i splitski nadbiskup Lovro. Baš zbog toga što je u Trogir došao iz Osora (Auserinus, Osorinus), nikla je kriva tvrdnja da je sv. Ivan potekao iz glasovite rimske obitelji Orsini.
Veliku zaslugu za grad Trogir stekao je sv. Ivan time što je godine 1105. uspio odvratiti hrvatsko-ugarskoga kralja Kolomana da ne razori Trogir, a čime se bio ozbiljno zaprijetio.
Godinu smrti sv. Ivana Trogirskog ne znamo. Svakako je umro prije 1111. te bio pokopan u katedrali. Pripisivala su mu se velika čudesa pa ga je narod u Trogiru i okolici veoma štovao.
Trogirani ga štuju i danas.
Ženska klapa izvodi pjesmu “Sveti Ivane od moga Trogira”
