Mnoge žene su u komunističkom totalitarnom režimu Josipa Broza Tita, i njegovih partizana doživjele golgotu raznih stradanja: silovanja, premlaćivanja do smrti, ubijanja i razna druga zlodjela.
Žena je komunističkom sustavu bila tek puki objekt ili klasni neprijatelj kojeg, u tom slučaju, treba likvidirati. Tako su živote od komunističke ruke izgubile tisuće žena i majki, često zajedno sa svojom djecom.
Na današnji dan 17. ožujka 1938. vječne zavjete sklopila je časna sestra Regina Milas koju su ubili partizani u 30-oj godini života u veljači 1945. ispred crkve svetog Franje u Čapljini, gdje danas stoji njen spomenik kao svjedočanstvo vjere i ljubavi, ali i svjedočanstvo užasa, mržnje i ljudskog potonuća u najdublje tame.
Navali takvog zla koje je donio komunizam, zločinački pokret i u svojoj dogmatskoj teoriji revolucije i nasilnog uklanjanja svih zapreka uspostavi diktature, nisu bile pošteđene ni majke, ni udovice, pa ni časna sestra Regina Milas. Sestra Regina rođena je 1915. godine u Tihaljini, hercegovačkom mjestu, u kojem kao i u mnogim drugim mjestima diljem bivše države zlo u liku ideologije komunizma sije smrt i patnju. Kao mlada časna sestra, odgojiteljica i učiteljica, radila je u Mostaru, Širokom Brijegu, Međugorju, Opuzenu i Čapljini.
Krajem Drugog svjetskog rata 1945 godine., časne sestre su iz Čapljine protjerane iz svoje kuće od strane partizana, a sestra Regina je odlučila ostati sa svojim pukom. Partizani su je 1945. odveli iz sestrinske kuće, a ona je sa sobom je uzela samo dvije stvari: časoslov i krunicu.
Prvo što su partizani od nje zatražili je da skine redovničko odijelo, što je odbila rečenicom: “Ja to ne mogu učiniti jer bih tim činom prestala biti ono što jesam!”.
Zbog toga su je strijeljali su je partizani ispred crkve svetog Franje u Čapljini, a sa njom i grupu građana Čapljine koje su strijeljali bez suda, po osobnoj procjeni i dojmu.
Mirno je čekala svoj red za egzekuciju, gledajući pri tome svoje sumještane Hrvate kako nevini umiru od partizanske ruke. Kada je došao red na nju, svome ubojici dala je sat sa svoje ruke i mirno predala svoju dušu Kristu 2. veljače 1945. godine, upravo na dan osoba Bogu posvećenog života.
Osim Regine Milas, mnoge časne sestre bile su žrtvama komunističke ideologije. Život su provodile u logorima i po nekoliko godina. Sestre iz Širokog Brijega, otjerane su u veljači nakon što su poubijani fratri, na kamionu do Splita, gdje su neko vrijeme bile smještene kod sestara splitske provincije. Druge su sestre ostale u svojim kućama, smještene u manje prostorije. Samostanske kuće su im otete, a onda su 1949. izbačene iz njih.
Časne sestre su preživljavale godinama diljem Hrvatske od milosti i dobrote Hrvata katolika, često na samom rubu glad i egzistencije sa svojim narodom. Progoni i ubijanja trajali su godinama nakon završetka rata.
Osim časnih službenica, ništa lagodnije nije bilo ni ženama udovicama koje su ostajale same s djecom te onim ženama čiji su muževi bili u logorima ili na ratištima. Teško siromaštvo i patnja žena i majki u crnini nije sprječavalo Titove partizane da im oduzmu često i posljednji komadić kruha koji su skrivale da bi mogle prehraniti svoju djecu. Da bi patnja bila još bolnija, u otimačini su sudjelovale i osobe iz njihove blizine, susjedi, prijatelji pa i rodbina. Mnoge žene prisiljavane su odlaziti na “društveno koristan rad”, bez ikakvih novčanih ili bilo kakvih drugih prihoda, dok su djeca u kući bila gladna, gola i bosa.
Žrtve komunističke patologije, te masovnih zločina protjerivanja, silovanja i ubijanja od strane partizana i komunista, bile su i žene.
To su nevine žrtve komunističkog terora, koji je ženu gledao kao neprijatelji ili puki objekt u svom shvaćanju svijeta. Zbog toga je još ironičnije, što se preživjeli komunisti ili njihovi ideološki sljedbenici danas pokušavaju svrstati u branitelje prava žena.
Žena, ako je bila meta komunističkog sustava, bila je najnezštićenije biće na svijetu, često zajedno sa svojom djecom. O tome svjedoče masovne grobnice pune žena i djece.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
