(VIDEO) 18. rujna 1946. uhićeni Alojzije Stepinac mučiteljima: ‘Ako ste žedni moje krvi, eto me!’

“Europa je već pred dva stoljeća počela zaboravljati u čem je zapravo njezina veličina. I danas ima prilike da ispašta svoje pogrješke, omalovažavanje duhovne snage Crkve i njezine preporodne vrijednosti. I mi možemo sa sigurnošću reći, ne samo nagađati, da je iz ove strahovite krize u koju je upala neće spasiti nitko drugi, do li svetački likovi, što ih je Crkva kroz stoljeća izbacivala na pozornicu ljudske povijesti i još će ih dati. I što ih, draga katolička omladino, više bude, tim brže i uspješnije idemo k blagostanju, k sreći, smirenosti čovječanstva.” Alojzije Stepinac

„Ako ste žedni moje krvi, eto me!“- rečenica je koju je 18. rujna 1946. izgovorio blaženi kardinal Alojzije Stepinac prilikom svog uhićenja.

A jeste li znali da je Stepinac tijekom svih godina kućnog pritvora, misnim slavljem obilježavao godišnjicu svoje osude, zahvaljujući Bogu što nije podlegao u teškim danima?

Agenti su 18. rujna u 5.30 sati zatekli Stepinca u pripremama za jutarnju misu. Neprestano izložen prijetnjama, nadbiskup je znao o čemu je riječ, pa je mirno se predao krvnicima uz gore izrečene riječi.

Tužitelj Jakov Blažević vrlo je brzo iznio složenu optužnicu, što je dokaz da je režim unaprijed pripremio sudski proces. Poslije se saznalo da je Tito već u svibnju 1945. na Bledu zapovijedio Udbi da prikupi svu potrebnu dokumentaciju o navodnim vezama Stepinca i ustaške vlasti. Cijelu je akciju vodio Aleksandar Ranković, šef svih sigurnosnih službi.

Za početak, treba naglasiti da Alojzije Stepinac nije bio nikakav politički vođa niti je vodio neku političku stranku. On je bio crkveni poglavar, zagrebački nadbiskup, ali uvijek duboko svjestan pripadnosti hrvatskom narodu.

On je još od mladosti jasno shvaćao da Katolička crkva tvori jedno jedinstvo s hrvatskim narodom.

Danas o blaženom Stepincu možemo govoriti samo kao o domoljubu koji je volio svoj hrvatski narod i kojem je bilo stalo da taj narod ima svoju državu, da ta država bude slobodna jer je bio svjestan da samo u slobodnoj državi može biti slobodna i Katolička crkva. Dakle, on nije bio od ljudi koji su stvarali hrvatsku državu, ali je želio, promicao i učinio sve da hrvatski narod ima svoju državu.

Njegova svijest i privrženost hrvatskom narodu osobito je došla do izražaja u susretu s kraljem Aleksandrom Karađorđevićem kad mu se predstavio kao novi nadbiskup koadjutor zagrebački i otvoreno progovorio o nepravdama koje je hrvatski narod trpio i o potiranju katoličke svijesti u njemu. Rekao mu je: „Veličanstvo! Nemojte mi zamjeriti što sam Vam iznio ove nepravde mojemu narodu. Ali, ne mogu zatomiti ni to što jesam, da me rodila Hrvatica majka“.

Prema tome, njegova svijest je vrlo jasna, to je razdoblje vrlo snažnog antiklerikalnog raspoloženja u javnosti, osobito podupiranog onima koji su dolazili iz Rusije, budući članovi Komunističke partije. Dr. Ivo Supek je o tome u knjizi „Krivovjernik na ljevici“ ustvrdio da su po povratku u domovinu ti Lenjinovi učenici najprije uznastojali iskorijeniti „Radićevu politiku“, zapravo hrvatsku nacionalnu svijest i katoličku tradiciju u hrvatskom narodu. Nakon Komformbiroa te su „ptičice počele pjevati posve druge pjesmice“. Dakle, politička igra oko stvaranja hrvatske države, nije bila pitanje hrvatskih biskupa, već hrvatskih političara, ali i onih koji su s idejom crvene internacionale pripremali teren za osvajanje vlasti na temeljima antihrvatskih i antikatoličkih postavki.

Nadbiskup Stepinac je ukazivao na sve nepravde prema hrvatskom narodu, od pitanja škola gdje Katolička crkva nije bila ravnopravna s Pravoslavnom, gdje narod nije imao prava ni na kakve vlastite odluke ni o sebi niti o svojim dobrima bilo kulturnima ili materijalnima. Zato je razumljivo da je nadbiskup Stepinac s olakšanjem doživio uspostavu Banovine Hrvatske kao jedan oblik državnosti u kojem bi narod imao neku autonomnost i neka prava, a koju je u stvarnosti čuvao režim Kraljevine Jugoslavije.

U svakom sustavu, pa i za vrijeme NDH i kad je Tito došao na vlast, nadbiskup Stepinac je govorio o istom problemu – o hrvatskoj državi koja treba biti utemeljena na jasnim načelima istine, pravde i ljubavi.

Zato ne možemo govoriti o Stepincu kao državotvornom elementu u smislu stvaranja ili određivanja političke polatforme, već kao domoljubu i članu hrvatskog naroda koji zna tko je i odakle je, kako je rekao i na suđenju 1946. godine: „Ako svaki narod ima pravo na svoju državu, zašto bi se to pravo branilo hrvatskom narodu?“

Prema tome, on nije branio NDH, nego pravo hrvatskog naroda na hrvatsku državu kako god se ona zvala. Rekao je: „Ja bih bio ništarija da nisam osjetio bilo hrvatskog naroda.“ To je čovjek koji vrhunaravno (nadnaravno) gleda na domoljublje, na svoj narod, želeći mu vremeniti prosperitet, ali i vječnu sreću.

Tko je za nas danas Blaženi Alojzije Stepinac?

To lako može potvrditi izložbeni postav u njegovom Muzeju na Kaptolu počinje sjećanjem na zatvor i Lepoglavu jer tu su „zasjali u mraku bezumlja i diktature“ njegova načelnost, čvrstoća, jasnoća, osjećaj za pravdu, dotojanstvo ljudske osobe, ali i svijest da kad se s Isusom trpi, onda se sve može lako podnijeti.

Osobito je važno da ljudi vide što je učinio, kako je branio Židove, Srbe i sve druge prognanike, a to su tisuće spašenih. No, ljudi trebaju vidjeti i bezakonje, nasilje, koje je učinjeno prema njemu jer su iz sudskog postupka izdvojeni dokumenti koji se nisu smjeli čitati na raspravi, imena svjedoka kojima nije dopušteno svjedočiti premda su bili očevici događaja. Javni tužitelj crvenom je olovkom napisao NE na svakom dokumentu koji svjedoči o Nadbiskupovoj obrani prognanih Židova i Srba, a s ciljem da se optužnica ne pobija dokazima i iskazima očevidaca, a to znači da je presuda unaprijed donesena.

Suđenje je bilo jedna lakrdija.

A hodajući u muzeju od jednog eksponata do drugog, svi se mogu osvjedočiti u „veličinu lika Blaženog Stepinca, zamašnost i širinu njegovo djela, ali i neprolaznost koja po njemu dolazi jer je uvijek i u svemu bio zagledan u Boga i za dobro svog hrvatskog naroda”.