Na današnji dan 1906. preminuo je Josip Kozarac hrvatski prozaist – novelist, romanopisac, pjesnik, pisac pripovijetki i polemičar, diplomirani inženjer šumarstva, jedan od najpoznatijih hrvatskih šumara. Osnovnu školu završio je u Vinkovcima, te je pohađao gimnaziju koju je završio s puno muke, ali se sve promijenilo kada je upisao fakultet šumarstva u Beču.
Diplomirao je 1879. godine na Visokoj školi za kulturu tla kao najbolji student na svojoj godini.
Puno je vremena provodio u prirodi, jednostavno promatrajući život koji se odvijao oko njega. Svoje je spisateljske sposobnosti razvio pišući poezije, a poslije je svoj talent pronašao u pisanju proze (pripovijetke i romani).
Nakon što mu je otac preminuo, Kozarac je ostao živjeti sa svojom majkom. Kao jedan od boljih šumarskih stručnjaka radio je na mnogim mjestima: Vinkovci, Vrbanja, Nijemci, Županja, Nova Gradiška, Lipovljani i mnogim drugim.
Bio je poznat i po raspravama vezanih za šume, koje su bile poznate čak i mnogim stručnjacima iz Zapadne Europe i Rusije. Nakon što je ispunio sva očekivanja u svom poslu i time pridonio razvoju hrvatskog šumarstva, Kozarac se povukao i više posvetio razvijanju svojih drugih talenata i spisateljskom životu što je pokazao i mnogim svojim djelima koja su i danas rado čitana.
Najvažnija djela Ivana Kozarca su: Zmija, Priče djeda Nike, Moj djed, Biser-Kata, Slavonska šuma, Mrtvi kapitali, Vijenac, Među svjetlom i tminom, Tena, Dom i svijet, Mira Kodolićeva, Prosvjeta i Oprava.
