Uz smrt Ivana Gorana Kovačića vežu se mnoge kontroverzije i pitanja. Donosimo svjedočanstvo dr. sc. Antuna Mateša iz Hrvatskog tjednika o tome kako je poznati pjesnik bio silno razočaran brutalnošću i svirepošću partizana, a to je mogao biti i povod za njegovo smaknuće.
Ivan Goran Kovačić rodio se godine 1913. u Lukovdolu od oca Ivana (Hrvat) i majke Ruže (Židovka; rođ. Klein). Po završenoj maturi upisao je slavistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ali vrlo brzo je prekinuo studij intenzivnije se posvećujući književnom i novinarskom radu.
Prvo novinsko namještenje dobiva godine 1936. i otada se uzdržavao baveći se novinarskim poslovima; uređivao je kulturne rubrike, najprije u »Hrvatskom dnevniku«, potom u »Novostima«. Kao simpatizer HSS-a i Radićeve politike koncem godine 1942. zajedno s pjesnikom Vladimirom Nazorom priključuje se partizanima. Sudjelovao je u napornim marševima po Bosni, ali intenzivno je pisao; koncem lipnja i početkom srpnja godine 1943. nalazio se u istočnobosanskome selu Vrbnici skrivajući se od četnika, koji su ga i ubili 12. srpnja u blizini Foče.
Njegov grob ostao je nepoznat.
Prenosimo zanimljivo svjedočanstvo dr. sc. Antun Mateša iz Hrvatskog tjednika o kontroverzijama vezanim uz tekstove ovog hrvatskog pjesnika, kao i Kovačićevu smrt:
„Početkom devedesetih godina družio sam se i sprijateljio s jednim od najznačajnijih hrvatskih književnika, čije su pjesme neizostavne u našoj kulturi, uz to i s ravnateljem Instituta za književnost JAZU-a, kada smo surađivali na jednoj mojoj grafičko-pjesničkoj mapi. On mi je pričao kada sam bio kod njega ili on kod mene, iz prve ruke o Novosadskom jezikoslovnom dogovoru, Deklaraciji o književnom jeziku, Krleži, Cesarcu, Peiću, ali i o ovoj pjesmi i zaokretu koji se dogodio kod Kovačića. Ta mlada senzibilna duša preokrenula se kada je vidjela što su njegovi partizani nemilosrdno činili. Znao je kako je Sava Kovačević spalio dva sela na Sandžaku, Ozriniće i Katunsku Nahiju i pri tome žive spalio sve seljane, uključujući žene i malenu djecu. Vasilj Gačeša je u Kulen Vakufu žive na kolcu pekao muslimanske seljane, drug Moša Pijade je, prijek po naravi prvo ubijao, a onda pitao.
Navodim jedan osobit pisani trag mržnje u pjesmi Ivana Gorana Kovačića:
Mrzimo vas
Mrzimo vas,hulje,/Mrzimo, krvnici,/Vi, pljačkaške rulje!/U majčinoj klici/Kunu vašu djecu/Utrobe vaših žena/Naše Ljute guje/Kroz kost će vam gmizat,/Pobješnjele kuje/Crijeva će vam lizat/Muhe zukavice i smrdljivi crvi/Osvetu će množit/ u crnoj vam krvi./Srcem bismo jeli/ Pogano vam meso,/Na lešine sjeli/I kliktali bijesno,/Smrdežima vašim punili bi pluća/ Za pobjede nove, nova nadahnuća.
Da bi se riješili nepoćudnoga i razočaranoga pjesnika namjerno su ga uveli u četničku zasjedu ostavljajući ga bolesnoga u šumi iznad sela Prijeđel blizu Sutjeske, gdje je zarobljen skupa s liječnikom Simom Miloševićem.
Postoje dvije inačice njegova smaknuća, jedna da je zaklan, a druga ubijen hitcem u glavu. U obje verzije navodi se kao ubojica četnik Boro Blagojević. Dakle, kako je uočio rastuće partizansko nepovjerenje, kao da je predosjećao svoj kraj napisavši nešto kao autorekvijem ili epitaf pjesmu ‘Moj Grob’. Moj prijatelj tvrdio je da postoje pisani tragovi o Kovačićevu prevratu i njegovom smaknuću. I to je jedan od razloga što partizanski sljedbenici i danas drže komunističku arhivu nedostupnom.
Cijeli tekst i svjedočanstvo Antuna Mateša možete pročitati ovdje
Tekst se nastavlja ispod oglasa
