Kraljevina SHS (Jugoslavija) i Kraljevina Italija sklopile su 1924. ugovor kojim je teritorij Rijeke de facto i de jure prodan Italiji, u kojoj je na vlasti bio fašizam. Tako je Jugoslavija, davno prije uspostave NDH, bila prva koja je prodala našu obalu Italiji.
Tako je izvan Hrvatske, davno prije II. svjetskog rata, ostala: cijela Istra, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i gradovi Zadar i Rijeka. Svi ti teritoriji prestali su biti dio Italije njenom kapitulacijom 8. rujna 1943. godine, dvije godine prije završetka II. svjetskog rata, kada Talijani odlaze iz hrvatskih krajeva.
Na današnji dan 1924. službeno je ratificiran ugovor kojim je grad Rijeka pripao Italiji. Taj ugovor sklopile su Kraljevina SHS (Jugoslavija) i Kraljevina Italija u Rimu i njime je teritorij Rijeke de facto i de jure prepušten Italiji. U prethodnom razdoblju Rijeka je bila čak i nezavisna država, nazvana Slobodna Država Rijeka, no talijanski su fašisti preuzeli vlast i na kraju je riječko područje ipak izgubilo nezavisnost i priključeno je Italiji.
O kojem se točno području radilo? Granica Italije i SHS postavljena je na rijeku Rječinu, tako da Sušak nije pripadao Italiji. Granica je na sjever išla oko Drenove i zatim opet na jugozapad prema Kantridi. Od Kantride pa do Preluka Rijeku je s ostatkom talijanskog teritorija u Istri spajao uski priobalni koridor, širok samo nekoliko stotina metara.
Takvo razdvajanje Rijeke od njenog prirodnog zaleđa imalo je katastrofalne posljedice za gospodarstvo. Naime, u Kraljevini SHS (od 1929. zvanoj Kraljevina Jugoslavija) razvijan je Sušak kao odvojena luka, konkurentska Rijeci. Riječka luka doživjela je velik pad prometa, jer nije mogla normalno komunicirati sa zaleđem koje je pripadalo drugoj državi.
Prodaja obale Italiji od strane međunarodne zajednice počela 1915. godine
Što se tiče ostatka hrvatske obale, veliki dijelovi obale su već davno prije uspostave NDH ‘prodani’ Italiji. Uvelike, to je djelo je to jugoslavenskog (srbijanskog) političara Nikole Pašića koji se još za vrijeme I. svjetskog rata složio da Italija okupira velike dijelove hrvatske obale, s time da i Srbija dobije izlaz na hrvatsko more. Pri tome se oslanjao na tajni Londonski sporazum iz 1915. kojim su saveznici (Velika Britanija i Francuska) obećali Italiji velike dijelove hrvatske obale ako ‘promijeni stranu’ i uđe u rat protiv Austro-Ugarske.
Londonskim ugovorima je Italiji obećana praktički cijela hrvatska obala Jadrana osim podvelebitskog kanala.
Zato je već u studenom 1918. talijanska vojska okupirala sa desetinama tisuća vojnika Zadar, Šibenik, Skradin, Hvar, Vis, Korčulu, Mljet, Lastovo, Pag i druge jadranske otoke, te veliki dio hrvatske obale. Zatim je zauzela i kopneni dio Dalmacije do Knina, koji je bio obećan Italiji Londonskim ugovorom. Za svaki slučaj Talijani su okupirali više hrvatskog teritorija nego što im je pripadalo po odredbama spomenutog ugovora, te ga podijelili u tri okupacijske zone.
Jugoslavija prodala Italiji i fašistima dio Dalmacije i Primorja
Sve je uređeno Rapallskim ugovorom 1920. godine.
Prije početka pregovora Velika Britanija i Francuska izvršile su snažan diplomatski pritisak na obje zainteresirane strane (Italija i Jugoslavija – SHS). Osobito su upozorile jugoslavensku stranu (dio delegacije bio je ministar vanjskih poslova Hrvat Ante Trumbić) da će Kraljevina Italija, u slučaju da se dogovor o granici ne postigne, dobiti otvorene ruke. Pritisak o ustupcima na jugoslavensku delegaciju vršen je i iz Beograda od strane velikosrba i Karađorđevića jer se radilo o teritoriju na kome nije živjelo pravoslavno stanovništvo. Cilj Srba, kao dijela strane koja je pobijedila u I. svjetskom ratu, je bio da što prije konsolidira državu i ‘ugrabljene’ teritorije koje su smatrali ratnim plijenom kao: Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Vojvodinu i Crnu Goru (Makedoniju i Kosovo je Srbija već ranije okupirala za Balkanskih ratova).
Tako je izvan Hrvatske, davno prije II. svjetskog rata, ostala: cijela Istra, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i gradovi Zadar i Rijeka. Svi ti teritoriji prestali su biti dio Italije njenom kapitulacijom 8. rujna 1943. godine, dvije godine prije završetka II. svjetskog rata.
