Frapantan(fr. frappant) – upadljiv, zapanjujući, neobičan, čudan. Ovim riječima hrleksikon.info tumači značenje riječi frapantan, riječi koja izvrsno označava naoko skrivena, ali frapantna slična fundamentalna ponašanja, obrasce i djelovanja fašizma, komunizma i nacizma.
Naime, po ustaljenim nametnutim obrascima, komunizam i fašizam su za mnoge ljude dijametralno suprotni ideološki sustavi. Ali kao što ćemo vidjeti, oni u praksi djeluju gotovo kao braća blizanci. Važno je istaknuti i da postoji temeljna teoretska bliskost ovih ideologija koja je vidljiva na prvi pogled, a jasno se očituje o odnosu ovih sustava naspram: čovjeka-pojedinca i kolektiviteta.
I Benito Mussolini bio je u mladosti uvjereni socijalist i antikatolik. Osnovao je fašistički pokret, a 1922. postao premijer Italije. Pristupio je paktu s Hitlerom, a nakon brojnih poraza u ratu Nijemci ga sklanjaju na sjever Italije gdje se ponovno vraća socijalističkim idejama. Uhićen je i obješen 1945. godine.
Na današnji dan 1919. osnovana je Fašistička stranka.
Već u osnovnoj školi Mussolini se zanosio radikalnim socijalističkim idejama pa je uvijek uz sebe imao medaljon sa slikom Karla Marxa u džepu. Prvo zaposlenje dobio je kao urednik u socijalističkim novinama „Radnička budućnost“.
Bio je žestoki kritičar Crkve i tom pitanju je pristupao s najvećom strašću i gorčinom pa je napisao brojne članke protiv Crkve koju je označavao kao korumpiranu i pokvarenu, a kasnije je napisao i antiklerikalni roman „Kardinalova ljubavnica“. Jedino djelo koje je Mussolini napisao u svom životu bilo je upravo gađenje Crkve i svećenstva.
Nakon povratka iz Prvog svjetskog rata prekida sa talijanskim socijalistima i tada utemeljuje “Fasci di Combattimento”, poznatiju kao Fašistička stranka. Ta je stranka sadržavala mnoge socijalističke ideje s osloncem na nacionalni identitet. Nasuprot tome, fašisti su, kao i nacisti i komunisti, mrzili Katoličku Crkvu, te je smatrali preprekom ostvarenju „modernog društva“.
Frapantna sličnost fašizma i komunizma (socijalizma)
Bliskost fašizma i komunizma danas je, kod informiranih i ideološki neopterećenih ljudi, općepoznata stvar. Ta stvar povijesno uopće nije sporna. Mussolini je bio sindikalni vođa i socijalista, dok mu Prvi svjetski rat nije raspršio iluzije da su radnici nadnacionalni i klasno osviješteni.
Komunisti su prije rata mislili da će se radnici iz mnogih zemalja udružiti po klasnoj osnovi protiv buržoazije (otuda Crvene Internacionale), a u ratu je ispalo suprotno – probudila se druga i jača vrsta kolektivizma, radikalni nacionalizam odvojen od kršćanstva Radnici su se, kao i većina drugih ljudi, priklonili svojim nacionalnim vojskama. Mussolini je kao inteligentan političar brzo shvatio što treba raditi i poslije rata svom socijalizmu pridružio i nacionalizam.
Tako je nastao nacionalni socijalizam: u talijanskoj verziji fašizam, u njemačkoj nacionalsocijalizam (samo ime i riječ socijalizam u njemu sve govori više nego jasno).
Više je nego zanimljivo da je puno ime nacističke partije Adolfa Hitlera bilo – Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka, a rado je osim crne isticala i – crvenu boju na zastavama i znakovlju.
Veličanje rada (i radnika nasuprot seljaku, intelektualcu, majci ili bilo čemu drugome), izdvojeno od Boga i ukupnosti života, bilo je geslo i komunista i nacista. Tako su poznate njihove parole: komunistički “U radu je spas” ili nacistički “Rad oslobađa”.
I kršćani izuzetno cijene rad, svrstavaju lijenost u smrtne grijehe, a dokaz je tome Europa izgrađena na kršćanskoj kulturi i radu. No, oni znaju da prema Evanđeljima je sam Isus rekao: “Ja sam Spasitelj svijeta” (suprotnost ideji spasa kroz rad) i “Istina će vas osloboditi” (suprotnost ideji da rad oslobađa).
Zbog toga se može uopćeno reći da je fašizam, u biti, samo ekonomski ublažena i nacionalno ojačana verzija socijalizma. Kao takav, on nije jednak socijalizmu/komunizmu, ali ove ideologije jesu srodne i bliske (osobito u praksi, gdje zla komunizma čak nadilaze fašizam).
I jedno i drugo su samo podvrste kolektivizma, zajedništva pod državnim autoritetom.
Drugo, vrlo se malo shvaća koliko je ovaj pokret, nažalost, bio uspješan. Povijest dvadesetog stoljeća je povijest uspona kolektivizma sa vrlo strašnim posljedicama. Ne zaboravimo da je fašizam nekada, prije 100 godina u počecima, bila lijepa i omamljujuća riječ; ona ne znači ništa drugo do “zajedništvo”. Zato je i uzet simbol svezanog snoplja.
Zašto se pojedinci ljute kada se uspoređuje fašizam i komunizam?
Danas se pojedinci ili ideološki baštinici ideja komunizma ljute kada se uspoređuje fašizam i komunizam (socijalizam) jer se komunizmu pripisuju „dobre namjere“.
Što se od ta dva zla ima braniti, koji je od dva totalitarna režima, zapravo, uvrijeđen usporedbom sa onim drugim? Pretpostavljamo komunizam, jer se on danas neskrivenom apologijom percipira kao dobroćudniji. Ali komunizam je donio mnogo više žrtava od fašizma, gdje god je u praksi isproban. Staljin, Mao, Pol Pot, Castro, Tito nisu nesretni i izdvojeni slučajevi, oni su pravilo kod ovakvih režima.
U totalitarnim režimima, a komunizam je ekstremni oblik totalitarizma, nužno je da najgori dođu na vlast. Ako mu se ne priklanjate, ako pokazujete znakove neodlučnosti i obzira – tada vas ovi sustavi eliminiraju, na razne načine.
Takva je priroda totalitarnih režima.
Hitlerove i Staljinove, kao i Titove, unutrašnje dvorske borbe, njihovi mehanizmi manipulacije suradnika su bili vrlo slični. Od ideja do metoda i implementacije, fašizam i komunizam su vrlo slične ideologije i slične političke prakse.
Identiteti koji su dio fašizma i komunizma – dodajte svoj!
Za kraj pobrojat ćemo, ne nužno po vrijednosti i važnosti, zajedničke identitete koji su dio fašizma i komunizma, kao i nacizma. Slobodno sami dodajte još koji, jer je lista sličnosti fašizma i komunizma puno duža od ove:
- Kolektivizam
- Mržnja na Crkvu i Boga
- Masovna ubojstva i progoni
- Unutrašnje ideološke borbe i surovi obračuni unutar vladajućih struktura
- Želja za stvaranjem utopijskog i ‘modernog’ društva
- Želja za stvaranjem ‘novog čovjeka’
- Odricanje od kršćanstva i religije uopće
- Negiranje obitelji kao prve i najvažnije ljudske zajednice (na račun kolektiviteta)
- Isticanje važnosti države na račun pojedinca i osobnih sloboda
- Pokretanje osvajačkih (ideoloških) ratova
- Ekstremna važnost propagande kao dio općedruštvenog okružja (agitprop, gebelsovci)
- Nemilosrdan progon ljudi koje se smatra neprijateljima sustava i ideologija
- Borba za radnika protiv stigmatiziranih skupina ljudi (seljaci, intelektualci, kapitalisti…)
